GDJE SU TO BRANITELJI DANAS? | Crne Mambe

PRESS

KOMENTAR

Popunili zadnji red kazališta za predstavu u kojoj imaju glavnu ulogu

Gdje su to branitelji danas?

Stojimo tako na jednoj svečanosti, onako sa strane moj suborac Slavko i ja, pa komentiramo i komentiramo. Sve i svašta, ali najviše onu našu temu nikad dovršenu, koju nas dvojica uvijek kad se nađemo, moramo dotaknuti. Ne možemo bez nje, kao droga nam je, napravila je od nas ovisnike.

Kao da se natječemo tko će više reći o toj temi, kao da smo doznali nešto novo, doslovce uzimamo riječi jedan drugome iz usta. Gdje su to branitelji danas? Koliko su „jaki“ branitelji? Da li su ispravno „radili“ branitelji na svom statusu? Kako je tekao proces i zašto su nestajali sa scene!? Kako su potiho uz blagoslov politike „izgurani“ sa javne scene u zadnji red? Sve to kao u cilju pomoći.

...

Žalosno je, ali znamo mi sve o toj temi, znamo i gdje smo pogriješili, ako jesmo, znamo i gdje smo danas. Ali eto, to je naša droga, to je naša ovisnost. Malo nas prekine pokoji susjedni glasni komentar i voditelj programa ali znamo oboje i ono što nije jedan od nas čuo zbog glasne glazbe o čemu priča ovaj drugi.

Znamo, odavno, samo sada ponavljamo jedan drugom, znamo da nema branitelja u javnom životu. Da smo dozvolili nekom drugom da o nama priča, da bude naš glasnogovornik. Dozvolili smo drugima da „troše“ branitelje onako pomalo, sasvim dovoljno dozirano shodno situaciji da ne dođe do predoziranja ili ne daj Bože do prevelike potrošnje. Da, trošili su umjereno svjesni količine robe za potrošnju, svjesni svojih ciljeva i kako do njih doći. Kako preko svetinje Domovinskog rata i branitelja živjeti na sceni dugo i sigurno. Jer tko im smije spočitavati što oni vole branitelje...“trošiti“?

Sjetim se tako i naših početaka. Tako Slavko moj suborac, devedesete napusti siguran posao u Austriji, sigurna primanja, lijep obiteljski život; napusti on udobnost fotelje iz koje je mogao gledati rat onako uz pivo i kokice... i dođe u neizvjesnost, dođe u rat, dođe čovjek glavu izgubiti. Sve čovjek stavi na kocku pa i život. Da, kupio je i uniformu, da poštedi državu troška. I za pušku je imao novce ali srećom toga smo imali, zamislite, čak dovoljno. Gdjegod je koja puška bila manjka ali dolaskom na teren sigurno je uručena u ruke. Nije čekao mobilizaciju, nije čekao poziv, osviješten on odmalena, naučili ga roditelji kako se voli Domovina srcem, ne džepom. I nastrada on u ratu i oboli k tome, sve to onako dragovoljno. Sad mu ti ne daj za pravo kada priča gdje je on to danas, tko ga je „potrošio“?

Ali još je veća poanta njegov stav kada kaže “... ma pusti ti i nas dvojicu, mi ćemo se već snaći nekako ali kako će se naši suborci snaći?". I sad on nabraja naše dečke koji su stvarno potrošeni od sustava, koji su bili malo "mekši", koji nisu bili uporni u ostvarivanju svojih zakonom zagarantiranih prava, koji su očekivali da će Domovina prepoznati njihove zasluge i shodno tome ih obeštetiti.

Da, i ja se bez obzira što i sam znam tu činjenicu, svejedno po tko zna koji put upitam: da, stvarno su dečki dali svoju mladost, svoje zdravlje, svoj dio života, a što imaju danas?

Ponovno upita Slavko na moje glasno razmišljanje već pomalo ljutit, pun adrenalina, što to imaju dobrog, pozitivnog? Ništa dobrog! Imaju narušeno zdravlje! Ma imaju i više od tog narušenog zdravlja!

Imaju status potencijalnog ubojice, jer tko to zna kada će osvanuti na nekoj od montiranih optužnica. Imaju status ratnog profitera jer nisu nemalo puta branitelji prozivani za pljačke. Imaju status povlaštenog u društvu a nemaju ni karticu besplatnog dopunskog osiguranja. Imaju pravo stajati u redu za posao na burzi, jer tko će „prošvikanoga“ primiti u svoj kolektiv. Imaju pravo na vojnu mirovinu po navršenoj šezdeset i sedmoj godini života koju će teško doživjeti, ako se prije ne „koknu“. Imaju pravo svako malo posjetiti liječnika da im prepiše razno-raznih tableta za smirenje da bi mogli koliko toliko normalno doma funkcionirati, da im se ne raspadne brak.

Ma pusti, i sve ovo veli Slavko, ali ono najbitnije što imaju je, ne povrijeđenu, već pogaženu moralnu vrijednost ratnika. Vrijednost dužnu klanjanja jer su stvarali nešto novo, težnju vjekovima sanjanu, slobodnu i našu, samo našu Domovinu Hrvatsku.

Najednom zašutimo obojica. I tako šutimo i šutimo, a riječi odzvanjaju u ušima...e moj ratniče, tko ti je to glasnogovornik, kome si predao dušu svoju? Tko te to u zadnji red posjedne da gledaš predstavu u kojoj imaš glavnu ulogu?

Zna ratnik, zna on tko je taj glasnogovornik! Sam crni vrag po imenu politika!

*Odakle si, iz koje fronte stižeš* *hej, ratniče, umornog koraka* *odavno se ovdje boj ne bije* *zašto kao duh ovuda lutaš* *Ja sam duša hrvatskih ratnika* *domovinu tražim i stijeg što se vije* *i mojom je krvlju ona natopljena* *a duša nema mira, traži je* *Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidiš ti* *domovina koju smo svi snili* *za njenu slobodu krv si svoju dao* *i tisućljetni san je stvarnost postao* *Ne poznajem je takvu i tužna mi se čini* *u snovima je mojim ponosna i lijepa* *a gdje su joj junaci i sinovi vrli* a gdje vrednote za koje smo mrili		*Hej, ratniče, te Hrvatske nema* *čim propupa snašle je nevolje* *podigle se na nju sile tame* *udarile na krunu i prijestolje* *Uvijek je bilo i uvijek će biti* *onih što će dušu Vragu prodati* *a vi zato bdijte, jer morate bditi* *domovini ponos vratiti* *Sve bih dao da je vidim* *ponosnu i lijepu ko u snovima* *sve bih dao da je vidim* *i opet bih spreman stao, svoj bih život dao* *Ja sam duša hrvatskih ratnika* *domovinu tražim i stijeg što se vije* *i mojom je krvlju ona natopljena* *a duša nema mira, traži je*
Marko Perković Thompson: Duh ratnika