IVANOVAC - selo koje nikada nije palo u ruke neprijatelju | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

Nakon osvajanja Vukovara, srpskim je postrojbama u cilju bilo osvojiti Osijek, a Ivanovac je neprestano bio na meti srpskog bombardiranja

IVANOVAC - selo koje nikada nije palo u ruke neprijatelju

U vihoru rata

Ivanovac

Nakon osvajanja Vukovara, srpskim je postrojbama u cilju bilo osvojiti Osijek te su jakim motoriziranim snagama i naoružanjem krenule opkoliti Osijek s južne strane.

Među hrvatskim selima koja su se našla na udaru srpskim postrojbama bilo je i selo Ivanovac.

...

Bojišnica se nalazila na cesti Osijek-Vinkovci, a Ivanovac je neprestano bio na meti srpskog bombardiranja. U ljetu 1991. godine, osnovan je Zbor narodne garde za organiziranu obranu Ivanovca. Zbor narodne garde predstavljao je jedinicu narodne i civilne zaštite te krizni stožer mještana Ivanovca, a osiguravao je i snabdijevanje malobrojnog stanovništva koje se usudilo ostati u selu tijekom ratnih zbivanja te je koordinirao obranu.

Konačna službena evakuacija mještana obavljena je 20.11.1991. godine, pod granatama. Prognanici su prvotno smješteni u prostorije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, potom je jedan dio otišao u Crikvenicu, drugi su potražili utočište u Hrvatskog prigorju i Zagrebu, a najmanji dio otišao je u Osijek i okolna mjesta.

U rujnu 1991. godine, susjedni Antunovac, također je bio svakodnevna meta srpskih pobunjenika. Bio je važna strateška točka na ulazu u Osijek, a također je bio veza Laslova i Ernestinova s drugim hrvatskim područjima te je preko njega išla pomoć tim mjestima tijekom rata. Sve do prosinca, neprijateljske snage nisu mogle ući u selo zbog dobre organizacije mještana i kvalitetnoj obrani. Mještani su se nosili s razaranjem kuća, međutim, nisu ih napuštali, čak ni oni koji žive na samom početku sela.

Zagrebačka 101. brigada preuzima liniju obrane prema Ivanovcu i Čepinu, a čepinska bojna HOS-a odbija zapovijed o povlačenju radi odmora. Nakon nekoliko dana Zagrepčani se povlače, a jedini preostali branitelji bili su Čepinčani, kojima je bio zapovijeđen odmor. Da su izvršili zapovijed, velikosrpskim bi se agresorima u potpunosti oslobodio koridor za preuzimanje prometnice Osijek-Đakovo, a u njihove bi ruke tada pao Ivanovac, Čepin i sela u blizini. Time bi se olakšalo daljnje napredovanje za potpuno opkoljavanje grada Osijeka.

Danima kasnije, Osijekom je kružila priča da su Ivanovac i Čepin potpuno prazni, a to je u mještane Osijeka unosilo dodatni nemir i paniku te su se pojedini zapovjednici pripremali za napuštanje grada. Činjenica je da u Ivanovcu i Čepinu nije bilo civila, ali hrabrih hrvatskih branitelja nije nedostajalo. U to je vrijeme bilo više pokušaja srpskih agresora za ulazak u Ivanovac, ali uvijek im je bio pripremljen doček paljbom topa Debele Berte, koja je bila često u upotrebi. Hrvatski su branitelji uvijek točno znali kada je dolazila nova skupina Srba, budući da su to redovito oglasili novom minobacačkom paljbom po položajima branitelja ili po selu.

Već prvog dana agresorskog pokušaja osvajanja Ivanovca, poginuli su Josip Milas, Tihomir Čudnić, Zoran Slivonja i Josip Ribić. Budući da Srbi nisu mogli osvojiti selo, ono je svakodnevno bilo meta četničkih granata pa i tijekom noći. Mnoge su kuće stradale, a stradala je i župna crkva svete Rozalije. Toranj crkve danomice je bio gađan, a napokon je pogođen u veljači 1992. godine.

Nakon toga, crkvu je pogodilo šezdesetak projektila većeg i manjeg kalibra.

Ivanovac

Zima je sve jača približavanjem Božića 1991. godine, a Ivanovac nalikuje na odlagalište smeća i otpada, pust i prazan, bez civila. Selo su povremeno obilazili pripadnici Hrvatske vojske na prvoj crti bojišnice u redovitoj ophodnji i smjeni, a osim njih, u selu su se mogle vidjeti jedino ranjene domaće životinje i psi, koje su mještani morali ostaviti spašavajući vlastiti život.68

Hrvatska je vojska, u Ivanovcu bila smještena po kućama koju su mještani morali napustiti u evakuaciji 20.11.1991., a vojsku su činile našička, zagrebačka 101. i osječka 130. brigada. Sigurnost je bila mala ili gotovo nikakva, jer seoske kuće nisu bile izgrađene za ratna razaranja, a tek u nekolicini obiteljskih kuća zaklon se mogao naći u podrumima, kojih je bilo malo zbog niskog terena i podvodnog zemljišta. Branitelji su često morali mijenjati svoje položaje, a to su činili premještajući se iz jedne kuće u drugu, s ciljem zavaravanja protivnika.

130. brigada Osijek

Povremeno je ta taktika i imala koristi, budući da su se i u braniteljskim redovima skrivali špijuni, koji su otkrivajući položaj hrvatskih branitelja odrađivali dobar posao za svoju stranu. Za hrvatske branitelje, najveći su problem bili agresorski snajperisti. Izazivali su velik strah i nesigurnost, budući da su u redove svojih snajperista uvrstili vrhunske sportaše i strijelce, a u ratnim zbivanjima umjesto medalje, za ubojstvo hrabrog branitelja dobili bi alkohol ili drogu.

Tijekom zime 1991. godine, selo je ostalo bez vode i struje, a jedino što je u noći svijetlilo bili su meci i granate koje su padale na selo. Neposredno prije rata, u pogon je pušten novoizgrađeni vodotoranj koji je opskrbljivao selo pitkom vodom, a u zimu je pogođen projektilom i selo je ostalo bez pitke vode. Branitelji su se u napuštenim kućama koristili svime što je ostalo od odbjeglih civila. Nije nedostajalo ni ogrijeva niti hrane, budući da su se mještani pripremili za nadolazeću zimu, ne sluteći ratna zbivanja i primorani odlazak iz vlastitog doma radi spašavanja samog života i vlastite sigurnosti.

Ivanovac

Agresor je u planu imao zauzeti magistralnu cestu koja povezuje Osijek i Đakovo, uz cestu prema Našicama. Ti su planovi zaustavljeni i onemogućeni akcijom branitelja slavonske 130. brigade. Postrojbe Osječke operativne zone, dobro su se naoružale i uz postrojbe iz Zagreba i Našica uspješno doprinijele obrani Osijeka od neprijatelja i pokušaja osvajanja istočnog dijela Hrvatske. Nabava oružja organizirano se odvijala uz pomoć hrvatske dijaspore na svim bojištima diljem Hrvatske.

Već početkom 1992. godine, ratni moral neprijatelja polako se stišavao, a mnogi su bježali s ratišta, budući da je velik broj neprijateljskih ratnika bio prisiljen sudjelovati u ratu. Agresorske postrojbe posjedovale su teško oružje kojim nije imao tko upravljati te su se granatiranja po istočnim selima polako stišavala. Upravo nedostatak stručnih ljudi u agresorskoj vojsci, razlog je što nisu svi ispaljeni projektili pogodili mete. Da je svaki projektil pogodio selo, nakon rata ne bi ostale ni ruševine koje su dočekale svoje vlasnike po povratku u domove.

Za duhovni život branitelja u Ivanovcu bio je zadužen župnik Andrija Vrbanić, koji je ujedno i zapovjednik narodne zaštite. Priključuje se u vojnu postrojbu Hrvatske vojske 130. brigade i na raspolaganju je hrvatskim braniteljima. Svoj je zadatak ispunio slušajući ispovijedi i teške priče hrvatskih branitelja, svojim radom pokušava ublažiti teškoće i nezamislive duševne rane mladih ljudi u ratnim stradanjima. Također, oformio je i tamburašku skupinu mladića iz skupine branitelja, kojima u braniteljske redove pokušava unijeti malo vedrine i opuštenosti. Tamburašku grupu činili su Mario Zbiljski, Zoran Horvatek, Josip Klasan, Marijan Koprivnjak, Božidar Horvatek, Damir Knjaz i Andrija Vrbanić. Župnik u slobodnim danima nastoji obići neokupirane dijelove Hrvatske i skupiti priloge za obnovu oštećene crkve, već tada vjerujući u povratak civila u selo, šireći time nadu i optimizam u teškim stradanjima i materijalnim, duhovnim, psihičkim i životnim gubicima.

Organizirao je zajedničke mise za branitelje, ne dozvoljavajući pad morala i duhovnog života. Poginuli branitelji i civili iz Ivanovca, Ernestinova, Laslova, Antunovca i nekoliko okolnih pustara su: Tihomir Čudić, Danijel Dorić, Damir Farago, Predrag Farago, Ivica Klasan, Dragutin Kliček, Ante Milas, Josip Milas, Stanislav Milas, Mato Pavlović, Stjepan Perhot, Stjepan Perić, Slavko Plečko, Đurđica Posavec, Josip Ribić, Zoran Slivonja, Drago Starčević i Đuro Zečević. Nestali branitelji su Stjepan Brezinšćak i Ivan Zbiljski.

Neposredno pred selom, branitelji su uspjeli zaustaviti velikosrpskog agresora bez obzira na svakodnevna i snažna bombardiranja. Mjesto je pretrpjelo velika razaranja, a nije bilo kuće i objekta u selu koje nije bilo oštećeno. Štetu su pretrpjeli svi infrastrukturni objekti poput vodovoda, škole, crkve, zdravstvene stanice i mnogi drugi.

Udobnost raskošnih i luksuznih hotela u kojima su pronašli utočište, privremeni smještaj i zaklon od rata i smrti, ne može zamijeniti skromni i topli dom izbjeglica, koji su velika žrtva ratnih zbivanja. U prvim danima progonstva činilo se da će potrajati kratko, a ono je potrajalo godinama.

Veliki egzodus Hrvata tijekom Domovinskog rata zahvatio je i Ivanovac, Antunovac, Ernestinovo i Laslovo, odakle je prognano više od pet tisuća žitelja. Vjerovali su da će njihovo izbivanje iz domova trajati dan ili dva, stoga su mještani napuštali sela noseći samo osobne stvari u vrećicama.

Odlazak mještana autobusima prema sigurnijim dijelovima Hrvatske organizirala je civilna zaštita, čiji je zapovjednik bio Josip Ribić. Zapovjednik je poginuo od gelera na putu prema organizaciji autobusa za prijevoz izbjeglica, a zamijenio ga je župnik Andrija Vrbanić. Autobus je kretao iz Čepina, budući da se u Ivanovac nije moglo ući, a civili su od ranih jutarnjih sati 20.11.1991., nakon napada na selo, Ivanovac napuštali uglavnom pješice i traktorima.

Autobus je iz Čepina krenuo prema Zagrebu, a mnogi su se pitali zašto odlaze u Zagreb ako napuštaju kuće samo na jedan ili dva dana. Jedan dio izbjeglica smještaj je našao kod rodbine u Osijeku, misleći da je tamo dovoljno sigurno, pojedinci su se smjestili u selima oko Bizovca, zatim u Hrvatskom Zagorju, a neki su civili stigli i do Mađarske, Njemačke i Austrije.

Drugi upravo čitaju...