RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Vod je dijelom iznova mobiliziran za potrebe prijevoza ranjenika iz Pleternice u Zagreb. Mobilizacija je izvršena 4. rujna 1992., a iz pričuve je dignut manji broj pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda, ustrojenih u postrojbu koja se nazivala Avio-sanitet Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek. Za prijevoz ranjenika mobilizirana su 2 aviona An-2 Privredne avijacije Osijek i to 9A-BKC te 9A-BFT.
Ovdje valja istaknuti kako su još ranije, odnosno na samom početku djelovanja Samostalnog zrakoplovnog voda, 08. listopada 1991., u Đakovu napravljena postolja za nosila-ležajeve u zrakoplovima. Po svjedočenjima pilota Josipa Klobučara i Miroslava Vlašića, već tada se razmišljalo o nužnosti prijevoza ranjenika i opreme, što je pak olakšalo da se ni godinu dana kasnije odmah operativno mogao pokrenuti način prijevoza ranjenika. Naravno, uspostavu zračnog mosta nije bilo dovoljno organizirati samo pronalaskom i osposobljavanjem zrakoplova i ljudstva, nego je to bio veliki projekt koji je prije svega zahtijevao odgovarajuću logističku potporu.
Više čimbenika osiguravalo je logističku potporu cijeloj operaciji
Vojarna Požega osiguravala je kompletnu opskrbu prehranom, a Mjesna zajednica i Krizni stožer Pleternice osigurao je smještaj pilota u stambenoj zgradi u Pleternici. Također mjesni odbor Pleternice osigurao je logistički tim koji je u svakom trenutku bio na raspolaganju.
Logistički tim činili su: Nikola Alaber (predsjednik mjesne zajednice Pleternica), Miroslav Alaber (pilot kordinator), Tomislav Majnarić (tvornica „Oroplet“), Dragutin Mitrović-Ciki i Franjo Brzić (aero klub „Zlatna Dolina“), te Mijo Kalaica koji je bio zadužen za komunikacije-radio veza.
Opskrbu pogonskim sredstvima preko Operativne zone Osijek dovozio je vozač autocisterne Marinko Bilić iz Privrednog zrakoplovstva Osijek. Operaciju su stavljanjem svojih kapaciteta na raspolaganje logistički potpomogli tvornica „Oroplet“, te „Poljoprivredno prehrambeni kombinat Kutjevo“, odnosno radna jedinica Ivanin Dvor Pleternica.
Usporedo s ustrojavanjem Avio-saniteta Samostalnog zrakoplovnog voda i osposobljavanjem glavne zrakoplovne staze Ivanin Dvor u Pleternici, angažirana je i Samostalna domobranska bojna Požega (zapovjednik satnik Davor Balešić, zamjenik Krešimir Mihalj). Pripadnici te postrojbe dobili su u zadaću skrbiti o fizičkom osiguranju kapaciteta aerodroma i pratećih kapaciteta koje je provodila njena 4. satnija iz Pleternice (zapovjednik Pavo Abramović).
Nadležni su donijeli ispravnu procjenu kako postoji opasnost za djelovanje neprijatelja na glavnu zrakoplovnu stazu Ivanin Dvor i zrakoplove u Pleternici. Štoviše, postojale su određene spoznaje, koje su se temeljile na praćenju srpskih medija, kako neprijateljske snage raspolažu informacijama o postojanju „ustaškog“ aerodroma u Pleternici. Da su mjere predostrožnost bile prijeko potrebne potvrdilo je i izviđanje neprijateljskog zrakoplovstva, a u nekoliko navrata tih dana bila je oglašena i zračna opasnost za područje Pleternice.
Iz tog razloga pronađeno je i za operativno djelovanje osposobljeno je područje koje je služilo kao skrivena pričuvna zrakoplovna staza. Staza zvana „Dolovi“, bila je smještena u području sela Kalinić, u sjeverozapadnom dijelu Dilj gore. Ona je zadovoljavala osnovne uvijete za slijetanje i polijetanje zrakoplova, a uz to je prirodno i konfiguracijski bila dobro prikrivena. Samostalna domobranska bojna Požega odnosno njena 4. satnija dobila je u zadaću osiguranja i te pričuvne zrakoplovne staze koja je od Ivanin Dvora udaljena četiri kilometra. Vojnici na zadaćama osiguranja pretežno su bili vojni obveznici iz Pleternice i okolice koji su svoje zadaće za vrijeme operacije, a što je vidljivo iz dokumenata pojedinih izviješća, provodili besprijekorno. Samostalna domobranska bojna Požega u potpunosti se logistički oslanjala na vojarnu u Požegi, odnosno na logistiku 123. brigade HV čiji je zapovjednik bio Zdenko Farkaš, a pomoćnik za logistiku Zvonko Horvat. Tako organizirana, pleternička zrakoplovna staza Ivanin Dvor mogla je kvalitetno funkcionirati za potrebe operacije spašavanja i transporta ranjenika u Zagreb.
Cijelom operacijom koordinirala je 1. Operativna zona Osijek, odjeli za zrakoplovstvo i sanitet. Let od zrakoplovne staze Ivanin Dvor u Pleternici do zrakoplovne luke Pleso u Zagrebu trajao je između 50 do 60 minuta. U jednom letu moglo se prevesti do šest ranjenika, toliko je bilo ugrađenih ležaja, a zrakoplov je eventualno mogao prevesti još pokojeg lakšeg ranjenika. U transportu zrakom o ranjenicima su obavezno brinuli ljudi iz pratećeg medicinskog osoblja, među kojima se posebno isticao Mato Ćutuk, medicinski tehničar iz Slavonskog Broda. O zrakoplovu su obavezno brinula dva pilota, s kojima je od stručnog osoblja u pratnji još bio i aviomehaničar, jer se u Zagrebu trebalo nadopunjavati gorivo. Zadaća pokretanja zrakoplovnog transporta unesrećenih započela bi nakon što bi vezom, koju je održavao Mijo Kalaica, iz bolnice u Slavonskom Brodu ili izdvojenog stacionara u društvenom domu „Vid Došen“ u Glogovici bio javljen broj ranjenika koji dolaze u Pleternicu. Potom bi piloti u „Dolovima“ zagrijali zrakoplove, i kroz petnaest minuta sletjeli na stazu Ivanin Dvor. Sanitetskim vozilima od Slavonskog Broda do Pleternice trebalo je otprilike 30 minuta vožnje što je bilo dovoljno da se motori zrakoplova AN 2 u „Dolovima“ zagriju, da se obave potrebne pripreme za let. Sve te radnje davale su veliku sigurnost da neprijatelj neće imati vremena uočiti što se zapravo odvija u Pleternici. Po dolasku ranjenika odmah se pristupalo njihovom ukrcavanju u zrakoplov, u čemu su medicinskom osoblju pomagali vojnici koji su u to vrijem bili slobodni od obavljanja dužnosti oko osiguranja. Na taj način vrlo učinkovito i brzo izvršilo prebacivanje ranjenika u zrakoplov koji je već kroz 15 minuta po dolasku sanitetskih vozila poletio ka Zagrebu. Tijekom leta kontroli letenja u Zagrebu na Plesu javljan je broj ranjenika, a oni su pak obavijestili nadležne koji bi na Pleso poslali sanitetska vozila i po slijetanju zrakoplova odmah bili u mogućnosti razvoziti ih po zagrebačkim bolnicama na daljnju skrb. Nakon prekrcaja na Plesu se obavljala popuna gorivom, nakon čega je uslijedio let za Pleternicu. Nerijetko su transporti teških ranjenika iskorišteni tako da su liječnici iz Zagreba zrakoplovima prebačeni ka Pleternici za potrebe bolnice u Slavonskom Brodu ili obrnuto. Prvi let u kojem je prevezeno šest ranjenika odrađen je 23. rujna 1992., a izvela ga je posada u sastavu Josip Klobučar i Danijel Conjar (piloti), te aviomehaničar Franjo Gardaš. Zoran Županić bio je zapovjednik postrojbe Samostalnog zrakoplovnog voda koja je zrakoplovima spašavala ranjenike s aerodroma u Pleternici, a njegov zamjenik bio je Miroslav Vlašić, koji se prisjeća:
„30. svibnja 1992. naš se Samostalni vod morao izmjestiti. Posjetio nas je general Imra Agotić koji u jednom ljudskom razgovoru objasnio da smo mi svoju ratnu zadaću izvršili. No rat je buknuo u Posavini, a mi smo imali informacije da se ranjenike prebacuje cestom naokolo, katkad čak ne ni Podravskom magistralom nego skroz uz mađarsku granicu kako bi bili zbrinuti u Zagrebu. Moj kolega Zoran Županić i ja razmišljali smo kako bi mogli pomoći. Pozvali smo Tomislava Begovića na kavu i iznijeli mu ideju kako bi pokušali s dva-tri zrakoplova nešto improvizirati u smislu pokušaja da pomognemo ranjenima. Karlo Gorinšek, ondašnji zapovjednik Zbornog područja Osijek, to je objeručke prihvatio i rekao da neće biti problema glede mobilizacije ljudi za takvu ideju. Preselili smo se potom u Pleternicu gdje nam je velika pomoć, naša desna ruka bio Alaber Nikola – Mika. Na aerodromu se napravila jedna baraka za nas, a u Pleternici smo dobili stan za korištenje. Sve smo pripremili, bili smo i više nego spremni no od ustrojavanja do prvog izvršavanja zadaće čekali smo čak 17 dana da krenemo s prijevozom ranjenika. Bilo je to pomalo frustrirajuće jer znali smo da su mnogi u tom razdoblju ranjavani, da ljudi umiru zbog težina ozljeda. Onda je napokon 23. rujna 1992. krenulo s tim prvim letom. U međuvremenu smo mi iznašli, improvizirali u blizini, na području Dilj gore jedan mali pričuvni aerodrom. On je po svojim karakteristikama možda za neke pilote koji su dolazili iz drugih sredina izgledao kao mjesto na koje je nemoguće sletjeti, no za nas koji smo radili taj posao u poljoprivrednoj avijaciji to je bilo normalno. Mi smo polijetali i slijetali na taj aerodrom bez problema. Iz te, da ju tako nazovemo, „rupe“ kad bi dobili obavijest iz Slavonskog Broda da pristižu ranjenici mi bi izvlačili zrakoplove, zagrijali bi ih i čekali u Pleternici spremni za poletjeti. Let do Zagreba trajao je 50 do 55 minuta, a dotad su ranjenici do Zagreba cestom putovali i po 6-7 i više sati. Kako je Papuk bio okupiran, nismo letjeli direktno preko Papuka nego malo sjevernije prema Virovitici. Kasnije smo se čak malo i „obezobrazili“ pa smo išli i preko Papuka samo da bi došli što prije do Zagreba. Negdje otprilike na pola puta javili bi kontroli leta u Zagrebu koliko imamo ranjenika. Oni su organizirali kola Hitne pomoći, sačekali su nas na Plesu i pomogli u istovaru ranjenika. Tu je bio gotov taj dio priče, ali mi smo prije povratka morali prvo odletjeti na Lučko gdje smo napunili gorivo jer u Pleternici jednostavno nismo imali takvih logističkih mogućnosti. U izvještaju Miroslava Mlinarevića od 28. veljače 1992. stoji: „U razdoblju od rujna 1992. do veljače 1993., odnosno u 59 letačkih dana, pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek za potrebe Avio-saniteta ostvarili su 189 letova, a prevezeno je 124 ranjenika.“ Do konačnog broja 141 došli smo zato što smo se po završtku aktivnosti na zbrinjavanju ranjenika iz Bosanske Posavine s jednim zrakoplovom prebacili u Cernu, malo veće mjesto kod Vinkovaca, te u Retkovce, također mjesto u blizini Vinkovaca. Iz tog dijela Hrvatske nastavili smo prevoziti ranjenike i ukupno na taj način prevezli 141 ranjenika“.
Provedba ove operacije trajala je s pripremama od 4. rujna 1992. do 15. listopada 1992. godine, a u tom razdoblju, prema zasada dostupnim informacijama, više od 100 ranjenika transportirano je iz Pleternice ka Zagrebu. Svakako treba istaknuti kako je cilj ove operacije bio spašavanje ljudskog života, stoga su na taj način osim vojnika medicinski zbrinuti i brojni civili, pa i neprijateljski vojnici. Miroslav Alaber prisjeća se:
"Posebno mi je u ostalo urezano sjećanje na jednu ranjenu ženu. Ona je bila trudna, ostala je bez obje potkoljenice. Kasnije sam čuo da je preživjela, da je dobila dvije proteze, štoviše da je unatoč svemu rodila sina. Također, mi smo vozili i dvojicu njihovih zarobljenih vojnika. Ma bilo je tu svega, teških prizora, krvi je bilo posvuda. Inzenzitet ranjavanja bio je katkad toliki da smo prevozili i neobrađene ranjenike. Nisu ih jednostavno stigli obraditi u Slavonskom Brodu, a zrakoplov je polijetao za Zagreb pa su ih takve slali na što hitniju medicinsku skrb.“
Nakon Pleternice postrojba Avio-saniteta Samostalnog zrakoplovnog voda sa istim zadacima izmještena je na zrakoplovnu stazu Cernu, kod Županje, a potom u Retkovce, da bi svoj ratni put završila u Osijeku gdje je prema sjećanjima pilota demobilizirana 7. listopada 1993. godine. Zračni most kojeg su uspostavili hrabri pripadnici „Sanitetskog voda“ nepoznata je epizoda Domovinskog rata. Ipak, bio je to pravi podvig, jer oni su unatoč opasnostima, upravljajući poljoprivrednim zrakoplovima, spasili mnoge živote teških ranjenika od kojih nijedan unatoč teškim ozljedama nije preminuo nakon zbrinjavanja u Zagrebu.
ISTRAŽIVAČKI USPJEH MARIA KALANA
Umirovljeni bojnik Mario Kalan zaslužan je što sjećanje na uspostavljanje zračnog mosta za ranjenike nije palo u zaborav jer napornim je i sustavnim radom od rasutih i vrlo šturih informacija rekonstruirao i složio dobar dio rasutog mozaika o ovoj priči.
Valja istaknuti kako je Kalan vrijedan istraživač povijesti Požeštine, te kako je osim ovog otkrića uspješno napravio niz istraživanja o prošlosti svog rodnog kraja. Svakako najvažniji doprinos ostvario je iznalaženjem brojnih podataka o graničarskoj obitelji Slivarić iz koje je najpoznatiji Marko plemeniti Slivarić Heldenburški, koji je bio jedini Hrvat brigadni general u vojsci Napoleona Bonapartea.
Nadalje, Kalan je autor i voditelj višegodišnjeg projekta „Sat istine“ i „Vrijeme istine“ u organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH, Podružnica Požeško – slavonske županije, a kojemu je cilj bio upoznavati djecu u osnovnim srednjim školama o najznačajnijim događajima Domovinskog rata.
Svoja najnovija otkrića o uspostavi zračnog mosta za ranjenike Kalan je ostvario vršeći istraživanje u nekoliko smjerova. Koliko je bilo moguće istražio je dostupne podatke iz službene dokumentacije i raščlambi Hrvatske vojske. Također, istraživao je video zapise i fotografije te je uspio pronaći video kazetu Mije Kalaice na kojoj je ostalo zabilježeno kamerom snimljenih nekoliko minuta u kojima se zorno prikazuje način zbrinjavanja, odnosno transporta ranjenika u Zagreb. Kalan je istražio dostupnu literaturu, što je bilo vrlo ograničena potraga koja se svela tek na pronalazak jednog kratkog sjećanja ondašnjeg pleterničkog župnika Ljudevita Petraka, te na vrijedan rad u medicinskom zborniku „Andrija Štampar“. Nedostatak informacija o pleterničkom zračnom mostu za ranjenike u inače bogatoj literaturi o Domovinskom ratu ne treba čuditi jer i knjige koje tematski obrađuju ulogu ratnog zrakoplovstva vrlo šturo ili čak nikako ne spominju ovu vrlo značajnu epizodu za povjesnicu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Kalan je veliki dio istraživanja temeljio na prikupljanju sjećanja preživjelih sudionika, a kada je uspio povezati niti priče i napraviti vjernu rekonstrukciju, uz pomoć gradskih struktura Pleternice 23. rujna 2017., kao spomen na obilježavanje prvog leta, organizirao je vrijedan skup koji je po prvi puta tematizirao ova zbivanja.
- KRAJ -
foto: DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
