POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
UZROCI KRIZE NA PLITVICAMA
Navršava se 28 godina od početka oružanog sukoba na teritoriju Hrvatske, a upravo ovih dana obilježavaju se dani kada je na Plitvicama pala prva hrvatska žrtva Domovinskog rata, Josip Jović.
Oružani sukob započeo je još ranije, srpskom pobunom u Pakracu, no kratkotrajni okršaj na Plitvicama medijski je dosta više tematiziran.
...
Naime, događaj na Plitvicama poseban je u memoriji hrvatskog društva stoga što je tog dana, 31. ožujka 1991., vjerojatno i onima koji su najupornije vjerovali u mirno rješavanje jugoslavenske krize postalo jasno da se takvo što neće dogoditi i da će Hrvatska samostalnost morati platiti ljudskim žrtvama. Ipak, u medijima, udžbenicima, pa i tijekom prigodnih obljetnica, javnost se uglavnom podsjeća na jednodnevni sukob i njegove posljedice, napose pogibiju policajca Jovića, a sami uzroci, pa i širi kontekst uglavnom se u toj mjeri ne analiziraju. Srećom, povjesničari koji istražuju tijek velikosrpske agresije, napose djelatnici Hrvatskog instituta za povijest, kvalitetno su obradili krizno razdoblje. Također, o „plitvičkoj krizi“ vrijedne podatke možemo pronaći i u službenim raščlambama koje su unazad nekoliko godina objavljene u izdanju Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova.
Kriza na Plitvicama kruna je višemjesečnog iskazivanja nezadovoljstva hrvatskih Srba
Njihovi politički čelnici, napose oni u Kninu, od početka 1991. nastavili su donositi odluke kojima su nepovratno trasirali put ka željenom odcjepljenju od Hrvatske. Milan Martić, načelnik milicije u Kninu, obavijestio je 5. siječnja 1991. savezne vlasti, MUP RH, republičke sekretarijate unutrašnjih poslova Srbije i BiH, kao i policijske uprave u Zadru, Šibeniku i Gospiću da je dan ranije osnovan Sekretarijat unutrašnjih poslova tzv. „SAO Krajine“ sa sjedištem u Kninu. U njegov sastav ušle su milicijske postaje: Benkovac, Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Knin, Kostajnica, Obrovac, Titova Korenica i Vojnić.
Nakon što je još ranije Ustavni sud Republike Hrvatske jednoglasnom odlukom poništio odluku o osnivanju „SAO Krajine“, stvaranje paralelnog ministarstva unutrašnjih poslova bila je očekivana reakcija pobunjenih Srba. Odluke političkih čelnika pobunjeni Srbi na terenu su počeli provoditi na način koji bi se u današnje vrijeme vrlo teško ikako drugačije mogao okarakterizirati osim kao primjenjivanje terorističkih metoda.
Već drugi dan, 6. siječnja 1991., veća skupina simpatizera Srpske demokratske stranke (SDS) iz Titove Korenice upala je u Spomen dom 6. ličke divizije, zahtijevajući od zaposlenika da im na temelju naloga pobunjenih rukovodilaca Skupštine općine Korenica predaju oružje, prisvojivši pritom tridesetak trofejnih pušaka, strojnica i pištolja. No bio je to samo početak oružanih nereda koje su pod zaštitom odmetnutih milicijskih struktura sljedećih mjeseci provodili hrvatski Srbi.
Razoružavanje Hrvatske
Već 7. siječnja upravo je na području Titove Korenice, između Ljubova i Bunića, radnika zagrebačke „Industrogradnje“, Mirka Hećimovića, pucajući u njegov automobil, teško ranila skupina naoružanih odmetnika. Nakon toga, u suradnji s odmetnutim milicajcima niknulo je još više cestovnih prepreka. Rat u Hrvatskoj postao je neizbježan, a uostalom takvim ga je najavila i Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Naime, u intervju novinaru Miroslavu Lazanskom, 4. prosinca 1990., savezni sekretar za narodnu obranu, general Veljko Kadijević najavio je da izbijanje građanskog rata postaje realna mogućnost. Pritom je kategorički istaknuo da neće dopustiti libanonizaciju Jugoslavije, kojoj je potrebna samo jedna oružana sila – JNA. Najavio je razoružavanje svih oružanih formacija, uspostavljenih izvan jedinstvenih i Ustavom SFRJ definiranih Oružanih snaga.
Razoružavanje Hrvatske nastavilo se, a Predsjedništvo SFRJ, upravo na temelju Kadijevićevih naputaka, 9. siječnja 1991. donijelo je Naredbu o rasformiranju svih oružanih sastava koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova, što je pak Jugoslaviju umalo dovelo na rub izbijanja oružanog sukoba. Na osnovi te Naredbe, Savezni sekretarijat za narodnu obranu Jugoslavije 23. siječnja 1991. izdao je Priopćenje o mogućnosti vojne intervencije. Bio je to zapravo oružani pokušaj provedbe prilično nejasne odluke Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja o ukidanju svih oružanih formacija koje se ne nalaze u ustroju JNA. Time se JNA samostalno odlučila zaprijetiti oružanom intervencijom, te je štoviše na osnovi članka 4. i 7. spomenute Naredbe prijetila podizanjem pune bojne pripravnosti svojih jedinica.
JNA se sve više počela stavljati na stranu nezadovoljnih pobunjenih hrvatskih Srba, žmireći na njihove terorističke ispade, dočim su hrvatsku inicijativu naoružavanja snaga policije u svrhu osiguranja od srpskih prijetnji označili kao pripremu za rat.
Nova okupljanja i prosvjedi Srba u istočnoj Slavoniji
Dva dana poslije, 25. siječnja, u Beogradu se održavala sjednica Predsjedništva Jugoslavije, a usporedno se hrvatski predsjednik sastao s predstavnicima Republike Srbije. Bio je to prvi susret Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Bili smo na rubu građanskog rata, vojska je bila mobilizirana, ali je još jednom hrvatska principijelna politika, razborita, ali odlučna, odnijela pobjedu, ustvrdio je hrvatski predsjednik Tuđman.
Tuđman je također potvrdio da je JNA pružila jamstvo kako će sutra od podneva obustaviti iznimni stupanj njezine bojne pripravnosti. Zanimljivo, taj dan Hrvatska radiotelevizija pustila je u specijalnoj emisiji film „Što je istina o naoružavanju Hrvatske demokratske zajednice“, koji je nesumnjivo trebao poslužiti kao opravdanje za vojnu intervenciju. Krizi ipak nije bio kraj. Već 2. veljače 1991. nezadovoljni hrvatski Srbi održali su dva nova mitinga poslije čega više nije bilo sumnje da se spremaju na oružani obračun. Na jednom od njih, u Kninu, jedan od osnivača SDS Jovan Opačić otišao je korak dalje od uobičajene huškačke retorike, ustvrdivši da se na srpskom državnom teritoriju može stvarati samo srpska država.
Istog dana u Belom Manastiru okupilo se više od 1000 nezadovoljnika, a okupljana u Kninu i Belom Manastiru potaknula su već istog mjeseca nova okupljanja i prosvjede Srba u istočnoj Slavoniji; u Belom Manastiru i Dalju. U Dalju se 25. veljače okupilo više tisuća nezadovoljnih Srba, velikom dijelom pristiglih iz Srbije, pri čemu se prijetilo dobrovoljačkim odredima spremnih za oružani sukob i tražilo rušenje hrvatskih vlasti.
Stoga je već sutradan, 26. veljače 1991., Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem donijelo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema kojom se Srbi u tim područjima proglašavaju neodvojivim dijelom suverenog srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji. U Kninu je pak 28. veljače Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće tzv. „SAO Krajine“ donijelo Rezoluciju o razdruživanju od Republike Hrvatske, s naglaskom na tome da „SAO Krajina“ ostaje u Jugoslaviji.
Uvod u neizbježan sukob
Mitinzi i političke odluke hrvatskih Srba koji su obilježili veljaču 1991., bili su uvod u neizbježan sukob koji je sljedećeg mjeseca počeo oružanom pobunom Srba u Pakracu.
Nakon neuspjeha pobune u Pakracu, 25. ožujka 1991. započele su demonstracije na Plitvicama.
Nekoliko dana ranije, 18. ožujka Skupština općine Knin donijela je odluku o trajnom izdvajanju iz sastava Republike Hrvatske, obznanivši da za njih više ne vrijede hrvatski zakoni, usput pripajajući više mjesnih zajednica s područja Drniša, Sinja i Šibenika. Istovremeno, pobunjeni Srbi su u Vinkovcima najavili isti scenarij za područje Slavonije i Baranje, pritom izabravši Gorana Hadžića za novog predsjednika Srpskog narodnog vijeća. Sve to bio je uvod u pomno planiranu okupaciju Plitvica.
Nezadovoljni što je u veljači hrvatska država uspostavila policijsku postaju na Plitvicama pobunjeni Srbi u organizaciji SDS-a organizirali su ispred spomen doma 6. ličke divizije „miting istine“ te su zahtijevali da se i Nacionalni park Plitvice pripoji tzv. „SAO Krajini“. Slijedećeg dana, 26. ožujka, Skupština općine Titova Korenica donijela je nezakonitu odluku o smjeni rukovodstva NP Plitvice.
Iako se 28. ožujka u Splitu održavao prvi susret šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, to nije nimalo utjecalo na pobunjenike. Tog dana Plitvice su okupirali milicajci iz Knina, koji su oko podneva na Koranskom mostu postavili barikadu s istaknutom zastavom tzv. „Krajine“ i Jugoslavije. Zabilježena su podmetanja eksplozivnih naprava hrvatskom življu, dočim su putnici nesrpske nacionalnosti koji su prometovali u smjeru Dalmacije i Zagreba bili izvrgnuti prijetnjama i maltretiranju.
Tuđman je tijekom sastanka pročitao pismo ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca koji ga je izvijestio o dramatičnom stanju u Titovoj Korenici i na Plitvičkim jezerima.
Hrvatski predsjednik zaključio je da je na djelu „čisti terorizam“ i zamolio je Miloševića da u svrhu uspostave normalnih odnosa za razgovore uskrati terorističkim skupinama bilo kakvu potporu.
Takvo što Milošević nije napravio, a kriza na Plitvicama krenula je u očekivanom smjeru.
Na Plitvice su pristigle nove pobunjene snage i pojedinci iz drugih dijelova Hrvatske, a 29. ožujka Milan Martić zabranio je pripadnicima policijske stanice u Titovoj Korenici bilo kakav odnos sa službenim hrvatskim vlastima. Isti dan je skupina odmetnutih milicajaca, predvođena Ljubicom Šolajom, upala u upravne zgrade Nacionalnog parka kako bi obznanila smjenu postojećeg rukovodstva i provela odluku o pripojenju Plitvičkih jezera fantomskoj „SAO Krajini“.
Ove terorističke aktivnosti šokirale su domaću javnost jer u to vrijeme NP Plitvice pohodili su strani turisti.
- nastavlja se -
(razbijanje okupacije Plitvičkih jezera)
Foto: 1. UCM
Autor: Tomislav Šulj
