PRESS
PRESS: Komentar
„U ORGANIZACIJI KPZH 'ŠOKADIJA' U VELIKOJ SALI DOMA KULTURE U SONTI U SUBOTU, 18. STUDENOG ODRŽANA JE MANIFESTACIJA PISME, IGRE, TAMBURE I IKAVICE, 'ŠOKAČKO VEČE 2017', ŠESNAESTO ZAREDOM“.
Upravo tako piše na fb stranici „hrvatskog književnika“ Ivana Andrašića (https://www.facebook.com/ivan.andrasic.5), uz prilog od ukupno 63 fotografije sa sinoćnjeg derneka (18.11.2017.), uz (za sada) 96 lajkova oduševljenih posjetitelja koji su vijest popratili prigodnim komentarima, a prenio ju je i „Vojvođanski ETNO portal“.
...
Dok Hrvati diljem svijeta i posebno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s dubokim pijetetom prema nevinim žrtvama Vukovara i Škabrnje tiho koračaju u kolonama sjećanja i pale svijeće u prozorima, na trgovima i uzduž gradskih prometnica, pripadnici „naše“ manjine u Sonti (Vojvodina, općina Apatin) održavaju dernek i „njeguju nacionalnu kulturu“.
„Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata 'Šokadija'“ – Sonta ili ne zna što Hrvatima znači taj 18. studeni, ili ih nije briga, trećega nema. Osobno sumnjam da ne znaju. Ali, neću nagađati dalje. Prepuštam to savjesti organizatora i sudionika zabave.
Nisam ljut, ogorčen, pa čak niti iznenađen, ali tužan jesam.
Do svoje trideset sedme godine živio sam nedaleko od Sonte, nekih 60-ak kilometara jugo-istočno u selu Plavni, općina Bač. Svoju kuću sam s obitelji napustio 27. kolovoza 1991. godine, nakon što je prvi VBR (višecijevni bacač raketa) počeo preko našeg sela ispaljivati plotune na Vukovar (udaljen oko 6 kilometara zračne linije). I više se nisam vraćao. Niti imam namjeru ikad posjetiti kraj u kojemu sam odrastao. I što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji kako sam donio ispravnu odluku.
Vojvodina je te 1991. godine bila poligon za velikosrpsku agresiju i s prostora vojvođanskog podunavlja (od Bačke Palanke do Bezdana) na Hrvatsku su kretale kolone „JNA“ (tehnika i ljudstvo), otuda je okupirana Baranja, svom silinom je topništvom tučena istočna Slavonija, iz Vojvodine su mobilizirani deseci tisuća rezervista koji su s četnicima i „JNA“ išli u rat za „veliku srbiju“ (a među njima je bilo i Mađara i „Hrvata“ – od kojih su tada mnogi sebe zvali „bunjevcima“ ili „šokcima“). Zanimljivo je također, da je u Vojvodini odziv u pričuvu „JNA“ bio između 80 i 90%, čak i u zimu i proljeće 1992. godine, kad su u Šumadiji na djelu opstrukcije mobilizacije i masovno odbijanje odlaska u rat.
Ovdje ću stati, iako bi se moglo reći još dosta toga što šira javnost ne zna.
To je, naravno, samo djelić istine koju jako dobro znamo svi mi koji smo u to vrijeme živjeli u podunavskom dijelu Vojvodine. Gledali smo kako se prije pokolja u Borovu Selu okupljaju četnici po salašima koji su im bili „baze“, bili smo svjedoci dovlačenja tehnike (tenkova, haubica, topova, minobacača, raketnih sustava) i ono što je najbolnije, preko naših sela letjele su rakete i topnički projektili ubijajući naš narod na drugoj obali Dunava. Mnogi nisu mogli izdržati taj golemi psihološki pritisak i napustili su svoje kuće, uglavnom zauvijek. Mnogi su i ostali. No, to je stvar izbora.
Mi u Hrvatskoj ne očekujemo da Hrvati u Vojvodini i Srbiji u ove dane bola i ponosa pale svijeće, niti da se priključe Ženama u crnom koje su se i jučer okupile u Beogradu s porukom „Nikada ne smemo zaboraviti žrtve Vukovara“, jer znamo gdje žive i znamo kako bi to bilo protumačeno.
Ne pada mi na pamet očekivati to od njih, niti ih osuđujem što javno ne manifestiraju pijetet prema žrtvama u Hrvatskoj, ali taj osjećaj (pod uvjetom da ga čovjek ima), može se dostojanstveno iskazati i šutnjom, pa i uzdržavanjem od terevenki bilo kakve vrste.
Nerijetko čitamo i slušamo u medijima oštre kritike na račun Republike Hrvatske koju se s najviših instanci DSHV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata proziva kako nedovoljno izdvaja za vlastitu manjinsku zajednicu u Vojvodini i Srbiji.
Ne znam je li to tako ili nije.
Ali, kakvi su to Hrvati koji upravo NA TAJ DAN prave dernek i zabavljaju se? Imaju li oni ikakvoga osjećaja prema svojoj Matici i smatraju li sebe uopće dijelom hrvatskoga naroda?
Čisto sumnjam.
Foto: 1. DPCM/Fb-Ivan Andrašić
Autor: Zlatko Pinter
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
