Steve Gaunt - jedan od nekoliko stotina stranih dragovoljaca koji su 1991. godine došli ratovati u Hrvatsku | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

"Bilo mi je fascinantno upoznati ljude koji nisu bili vojnici, nisu imali dostatno oružje i opremu, ali su svejedno bili spremni izginuti za slobodu"

Steve Gaunt - jedan od nekoliko stotina stranih dragovoljaca koji su 1991. godine došli ratovati u Hrvatsku

U vihoru rata

Prvo što sam naučio reći na hrvatskom bilo je 'četnik' i 'pivo', smiješeći se kaže Steve Gaunt (60), nekad Englez iz gradića Leedsa, a već 25 godina državljanin Hrvatske i Vinkovčanin.

Steve je jedan od nekoliko stotina stranih dragovoljaca koji su 1991. godine došli ratovati u Hrvatsku, zemlju za koju su čuli tek tad putem televizijskih izvješća iz ratnog Vukovara. No iako pustolovan, nemirnog duha, pomalo lud, simpatični Steve bio je više od avanturista koji je iz hira došao u Hrvatsku. On se pokazao kao istinski ljubitelj Hrvatske koju je, u konačnici, izabrao za svoju drugu domovinu te u njezinoj povijesti ostavio poseban i neizbrisiv trag.

- Odmalena sam se osamostalio, volio putovati, svašta probati. U Hrvatskoj sam bio nekoliko puta, netom prije rata, u Istri i na Jadranu jer sam tad radio u turističkom menadžmentu i upoznao sam vašu lijepu zemlju. O ratu sam saznao iz medija. Činilo mi se nepravednim da vas napada puno moćnija sila, da se vi nemate čime braniti, a još vam je Europa stavila embargo na oružje. U jednom izvješću iz Vukovara vidio sam Engleza Rodneya koji je pozivao ljude da pomognu Hrvatskoj u toj borbi. On me je motivirao da i ja odem. Nisam imao nikakvog vojnog iskustva. Kupio sam si pristojne vojne čizme, kartu za avion i došao preko Trsta u Zagreb, 9. studenog 1991. godine - prisjeća se Steve dolaska.

Čim je sišao s vlaka začuo je zračnu uzbunu, ali je bio previše opčinjen lijepim ženama oko sebe da bi ga to zabrinulo. Uletio je prvi pub, popio pivo, konstatirao da nije tako dobro kao englesko i zatražio pomoć dvojice vojnika, na koje je naišao, da ga odvedu u neki stožer.

- Odveli su me u stožer na Tuškancu i tamo je već bila jedna skupina stranih dragovoljaca. Šarena ekipa različitih interesa, neki s velikim vojnim iskustvom, neki bez imalo. Tu sam vidio i maloljetnoga Georgea Pattersona, srednjoškolca koji je napustio školu i pobjegao u Hrvatsku, a roditelji su preko medija apelirali da ga se ne pusti u borbu. Uskoro je ta moja ekipa upućena na istok Hrvatske, u Vinkovce, koji su do tada već bili na stalnoj meti napada četnika u okruženju. Iz Vukovara su stalno stizali apeli za pomoć - kaže Steve, koji je ubrzo imao i 'vatreno krštenje'.

Steve se odmah prilagodio ratnoj svakodnevici. Ubrzano je učio baratati oružjem, nabavljao je streljivo, nastojao upoznati gradske ulice i dijelove. Kako dugo nisu poslani na prvu liniju, iako su to očekivali, Steve se s prijateljima iz skupine, Markom Dickinsonom, Kennethom Stevensom i Kanađaninom Randyjem, samoinicijativno pridružio Samostalnoj četi u sklopu 109. brigade ZNG-a koja je držala linije na istoku grada u Maloj Bosni, dijelu koji je bio konstantno izložen granatiranjima. To je bila prva pričuvna brigada u RH kroz čije redove je prošlo više od 9400 pripadnika - 202 su poginula, 24 nestala, a 640 ih je ranjeno.

- Ljudi su nas prihvatili. Atmosfera je bila dobra. Moj udio sigurno nije bio velik, ali mi je bilo drago da pomažem makar i malo. Bilo mi je fascinantno upoznati ljude koji nisu bili vojnici, nisu imali dostatno oružje i opremu, ali su svejedno bili spremni izginuti za slobodu - napisao je Steve svoja zapažanja u ratnom dnevniku koji je vodio od prvog dana dolaska u Hrvatsku.

Dijelovi tog dnevnika su nakon rata preneseni u knjigu nazvanu 'Rat i pivo'.

Vožnja do Nuštra bila je brza i zastrašujuća, a jedan je momak čitavo vrijeme pucao kroz prozor automobila. Stigli smo baš kad su selo zasuli granatama. Iskočili smo iz automobila i utrčali u najbliži podrum u kojemu se skrivala zgodna austrijska radio voditeljica. Idući dan, dok sam išao prema kantini, počeo me je gađati snajper. Odličan dan za snajperiste, zaključio sam nakon što mi je jedan napravio razdjeljak dok sam hodao ulicom - zapisao je Steve, koji je tad upoznao Rodneya Morgana, sunarodnjaka i također stranog dragovoljca, koji se oporavljao od teškog ranjavanja u Nuštru. Upravo je njega Steve gledao na televiziji dok je pozivao ljude da dođu pomoći Hrvatskoj.

Sljedećih mjeseci Steve je sa suborcima obilazio sve linije oko Vinkovaca pružajući otpor sve jačim napadima vojske JNA. Neke je prijatelje izgubio, a neki su bili ranjeni.

Početkom lipnja 1992. godine Steve je krenuo u jutarnje izviđanje. Novi položaj postrojbe nije bio sjajan jer je neprijatelj bio jako blizu. Izviđanje je krenulo dobro, ali završilo kobno.

- Sve oko nas bilo je minirano. Za dlaku smo izbjegli mine iznenađenja. Ipak, nervoza je učinila svoje. Sopka je stao na jednu minu, potom dezorijentiran nagazio i na protutenkovsku. Lokalni Srbi već su krenuli vidjeti što to odjekuje. Njihove prve kuće bile su stotinjak metara udaljene od nas. Pero i ja smo Janka uzeli za remen i ramena te ga vukli natrag, u probijanje. Nismo mogli pratiti put koji smo prokrčili jer smo žurili. Pero je hodao s desne strane, a ja s lijeve, kad su između nas eksplodirale mine. Pero je pao u sredinu, Janko između nas, a ja blizu kraja puta. Pogledao sam si noge i vidio da mi nedostaje pola stopala, jedan prst visio je samo na koži. Nije puno krvarilo. Činilo se da drugih ozljeda nemam. Pero je vikao upomoć, Janko je bio mrtav. Rekao sam Peri neka dopuže do kraja puta, iza mene. Imali smo otprilike kilometar do naših linija i nisam bio siguran da ćemo izdržati. Put se činio beskrajnim. Kad smo se približili, dozivali smo u pomoć pa su došli naši i odvezli nas u bolnicu. Prebačeni smo u Zagreb u bolnicu - priča Steve nevoljko se prisjećajući dana svojeg ranjavanja.

Steveu je odstranjeno stopalo, a Peri Đaniću je zbog težine ozljede druga ranjena noga amputirana do koljena. Ranjena noga Stevea je jako boljela, a proganjao ga je i osjećaj krivnje zbog pogibije i teškog ranjavanja prijatelja. Teško je izdržavao dane u bolnici pa je tražio pomoć britanskog veleposlanstva da ga prebace u Englesku.

Trebalo mu je nekoliko mjeseci da shvati da je pogriješio, pa se za Božić 1992. godine vratio u Hrvatsku te nastavio hrvatsku priču gdje je i stao. Zatražio je hrvatsko državljanstvo jer mu je postalo jasno da je u međuvremenu postao Hrvat. Nije više bio sposoban za rat, ali se odlučio boriti na sve druge načine. Uz golemi otpor hrvatske birokracije, ali veliku pomoć Vinkovčana, Gaunt je u svibnju 1993. godine napokon dobio hrvatsku domovnicu.

Odlučio se nastaniti u Vinkovcima i otkrio je svoj veliki talent za fotografiju. Postao je fotograf Glasa Slavonije te su njegove sjajne ratne fotografije bile na naslovnicama svih hrvatskih medija. Već iduće godine Steve je umirovljen u činu narednika, ali to je samo značilo da će postati još nemirniji.

Nekoliko tjedana prije akcije Bljesak radio je novinsku reportažu s kolegicom Antonijom Rajković. Radili su serijal o kontrolnim točkama UN-a.

- Išli smo u Cerić, u Mirkovce, fotkali, i kad smo došli u Karačićevo, lokalni Srbi su nas dočekali u okruženju. Htjeli su nas ubiti, vikali su da smo im pobili roditelje, djecu, silovali žene... Na punktu su bili Rusi koji su nas stavili u svoje vozilo da nas zaštite. Došla su dva pripadnika UNCIVPOL-a, Danac i Kanađanin, i tražili su od Rusa da nas predaju Srbima. Rusi su nas brzo odvezli u Vukovar, a potom u zatvor u Beli Manastir. Nitko nije znao gdje smo. Bili smo tamo zatočeni 30 dana, kolegica je bila u drugoj ćeliji. Optužili su nas da smo ilegalno prešli granicu tzv. republike srpske krajine. Pa koju fucking granicu! UN je dolazio svaki drugi dan i tražio od njih da nas puste. Nakon 30 dana dobili smo presudu na osam godina zatvora i smrtnu kaznu. Mislio sam, fuck, mrtvi smo. Onda su se u UN-u zabrinuli, počeo je dolaziti Međunarodni Crveni križ. Na kraju smo oslobođeni, a da ne znamo tko nas je spasio - britanska vlada, hrvatska vlada, UN, Crveni križ... To je bilo dva ili tri mjeseca nakon što su Srbi ubili Johanu Steel u Kninu iako je radila kao prevoditelj za UN - prepričava Steve događaj s kraja rata koji ga je umalo stajao glave.

Nakon rata i zadnjih fotografija koje je snimio u akciji Bljesak, Steve se malo smirio. Oženio je djevojku iz Nuštra, Dragicu, i sljedećih godina dobili su šestoro djece - Paula, Emmu, Daniela, Ninu, Thomasa i Samuela.

Kad je rat ostao davno iza njega, Steve je otkrio arheologa u sebi. Počeo se baviti arheološkim iskapanjima, što ga je oduvijek zanimalo. Nabavio je iz Engleske detektor za metal i na teritoriju Vinkovaca, koje je bogato arheološkim nalazištima, pronašao gotovo senzacionalna otkrića koja su pohranjena u Gradskome muzeju u Vinkovcima. Ne samo što je poklonio muzeju vrijedne nalaze, nego je vinkovačke arheologe upoznao s engleskim trojcem zvanim Hoard hunters: Gordonom Heritageom, Garyjem Brunom i Mikeom Webberom, koji svoja istraživanja promoviraju u istoimenoj emisiji na History Channelu. Upravo su oni donirali Vinkovcima detektor za metal vrijedan 30.000 kuna, a o vinkovačkim otkrićima snimljena je i posebna epizoda emitirana na Historyju. Arheologijom je zarazio i sina Daniela, s kojim je, prije nekoliko godina, počeo intenzivnije istraživati lokacije zapadno od Vinkovaca. Ondje su pronašli više od 250 novčića iz 14. i 15. stoljeća, careva Ludviga, Marije i Sigismunda. Pronađeni su i predmeti iz avarskog razdoblja, srednjovjekovni srebrni novac, rimski novac te vrijedan keltski brončani i srebrni novac iz 1. stoljeća prije Krista, koji je iznimno rijedak u našim krajevima.

Steve i dalje revno istražuje nalazišta, ali se sve više okreće još jednoj strasti, a to je nogomet. U Engleskoj nije propuštao ni jednu utakmicu svojega Leedsa, tijekom rata je više puta umalo izgubio glavu jer je išao gledati neke utakmice, a sad je postao vjerni pratitelj vinkovačke Cibalije. Kao i većina Britanaca, nogometni je fanatik.

Kad nije na arheološkom nalazištu i nogometnim tribinama, onda je na svojem imanju u susjednim Andrijaševcima koje je nazvao "White Roar".

- To je malo englesko selo. Imanje ima dosta zemlje, sagradio sam tri kućice, od kojih je jedna uređena kao engleski pub i namijenjena je druženju s mojim prijateljima iz Engleske, ali i svim stranim dragovoljcima kad dođu odati počast Vukovaru svake godine u Koloni sjećanja. Tu sam posadio i britansku sortu jabuka jer planiram proizvoditi Cider, a možda pokrenuti i obiteljsku pivovaru - ne staje s planovima i aktivnostima neumorni Steve, kojega u Vinkovcima svi poznaju.

Čak je u centar grada dopremio i prepoznatljivu englesku crvenu telefonsku govornicu kako bi u svoje Vinkovce donio dašak svoje Engleske.

Drugi upravo čitaju...