U VUKOVARU
Jednog dana mi je na adresu moga boravka u Češkoj stigla žuta kuverta koja je nosila ime i prezime pošiljatelja koji živi u Vukovaru na Trpinjskoj cesti. Kad sam otvorila taj mali paketić, u ruke mi je pao jedan strip s vrlo turobnom temom i naslovom: „Ovčara – Krik u noći.“
Pošto sam znala što se dogodilo tamo, i sama sam bila na mjestu u Spomen domu Ovčara, stisnulo mi se grlo. Ali nije to bilo ništa naspram otvaranja prve stranice na kojoj je "krvlju" napisano: „Voze nas i ne znamo gdje…“. Prolaze me i sad srsi kad se toga samo sjetim. I kad sam došla po treći put u životu u Vukovar ove 2016. godine, odmah na ulasku u grad su mi iskočile ove riječi posebno ispisane rukom, po mom mišljenju najboljeg karikaturiste i slikara u Hrvatskoj, Nenada Barinića. Te riječi pune boli i straha… Što sam čitala i gledala dalje i slike i tekst, sve manje sam mogla zadržati suze što su mi navrnule na oči i spustile se niz obraze.
Kako teško, turobno i tužno mi je bilo, iako u Češkoj u svojoj sobi na toplom krevetu. Meni, jer sam vrlo empatična, nije bilo uopće dobro. Vrlo lako sam skliznula u kožu onih koji su trpili, koji su jaukali i stradali. Zamislila sam kako je to bilo kad te prebiju kundakom, kako te muče i pljačkaju. I onda… Ako si te sreće bio, pao si u oslobađajuće naručje smrti koja je nad onim hangarima kružila i odnosila obilate plodove, što ih je zlo izrodilo.
Ja sam bila u Vukovaru već po treći put, no ovaj put bez ikakve pratnje i u gostima vrlo dragih ljudi, koji su u početku rata prvi stradali – njihova kuća je "pokupila" prvi projektil i tata maloljetnog branitelja je izletio van. Tolika je bila snaga tog udara raketnog projektila. I od te kuće nije daleko doći na Trpinjsku cestu. Nije daleko doći u kombinat. Nije daleko doći na Sajmište ili do bolnice. Nije daleko ni sveprisutna magla i spomenici prošlosti u obliku razorenih kuća koje do danas nisu popravljene. I unatoč tome da je od rata prošlo 25 godina, u toj magli možemo osjetiti, možemo vidjeti sjene prošlosti. Ta slavonska gusta magla što se stvara, zahvaljujući Dunavu i rječici Vuci, podsjeća nas na naše mrtve kojima smo izgradili spomenike i BIJELI KRIŽ NA OBALI VELIKE RIJEKE po kojoj plutaju svake godine male svjećice simbolizirajući sve te duše očeva, majki, sinova, kćeri, sestara, braće, svih prijatelja i poznanika koji su pali tijekom okruženja i kada se stegnuo željezni obruč četničkog napada.
Sjećam se da kad sam jurila s prijateljem na motoru do Groblja tenkova kako me je stegnulo u grudima. Vidjela sam Velepromet, vidjela sam Bogdanovce bez kojih bi Vukovar pao odmah na početku. Kleknula sam i pomolila se tim hrabrim ljudima na čijim kostima danas stoji slobodna Hrvatska. Stala sam licem u haubu velike grdosije M-84 koja je uvlačila strah u kosti ratnicima koji su bili goloruki i nisu znali kako je potući. Ali našle su se zolje, maljutke, ose i druge pancir šake koje su se znale s tim grdosijama M-84 i T-55 se pozdraviti i ne štedjeti ih. Veliku zaslugu je na tome imao i hrabro srce Vukovara Blago Zadro koji je danas pokopan blizu spomenika na groblju sa tisuću bijelih križeva.
Upoznala sam maloljetnog branitelja HOS-ovca, koji je unatoč svemu ostao neokrznut i koji je prošao kukuruznim putem sve do grada. Borio se i pokazao da nema straha. Poslije, kad su "pustili" u Zagrebu da Vukovar, Grad Heroj padne, prva se crta obrane preselila u Nuštar, ali to je posve druga priča…
„Pod kišom čelika su stajali, slomili sile rata, za nas živote su dali heroji Vukovara!“ - pjeva Ante Matić, a ja mogu samo jedno – salutiram i držim hrvatsku zastavu koja je sa mnom bila u Vukovaru i Zagrebu.
I ovaj put ću ovu zastavu, koja je postala meni sveta, izvjesiti u čast svima koji su pali, koji su nestali i koji su preživjeli strahote Vukovara.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Michaela Rejzková
