RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
Naravno, nije Damir Tomljanović jedini heroj Domovinskog rata koji je položio život za slobodu svoje Domovine. Poginuli heroji su i Blago Zadro i Andrija Matijaš – Pauk, baš kao i mnogi kojima se možda nikada neće saznati ime ili herojski čin kojega su počinili braneći Hrvatsku.
No ono što Tomljanovića na neki način ipak izdvaja jest činjenica da on personificira sudbine, ratne priče većine sudionika Domovinskog rata, posebice dragovoljaca iz 1991. godine koji su mladi, bez iskustva, zapravo i bez želje za ratovanjem prijavili u postrojbe MUP-a i ZNG-a ne bi li obranili napadnutu Domovinu. Tomljanović je poput njih počeo kao običan vojnik, a svojim djelima u vrlo kratkom razdoblju postigao je poštovanje cjelokupne postrojbe i vojnički je napredovao, te kao najmlađi ratnik Hrvatske vojske stekao visoki časnički čin.
...
Naime, prije pogibije Tomljanović je već bio u činu pukovnika Hrvatske vojske i bio je zapovjednik Bojne gardijske brigade. Štoviše, tijekom 1993. i 1994. godine, sve do pogibije obnašao je dužnost zapovjednika cjelokupnog sektora obrane velebitskog prostora što znači da je zapovjedno bio nadređen velikom broju postrojbi i vojnika. Poginuo je u zapovjednom izviđanju, a o Tomljanoviću i danas kruže legende koje najviše govore o hrabrosti, avanturizmu i strogoći tog mladog časnika. Stoga sam popričao s njegovim suborcima koji su svjedočili pogibiji, a također i onima koji su s njim bili bliski od prvoga dana, a koji ipak imaju nešto drugačija sjećanja od brojnih legendi nastalih nakon Gavranove pogibije. Ratni veterani 1. GBR – Tigrova: Ivica Ivaci, Nenad Skupnjak i Ivan Pasariček prisjetili su se Tomljanovića rekonstruirajući kako ih je vodio na bojišnicama Hrvatske; od istočne i zapadne Slavonije, Banovine i Dubrovačkog bojišta. Grgo Tokić i Darko Katuša svjedočili su o zadnjim mjesecima Tomljanovićevog života i pogibiji tijekom na Velebitu. Damir Tomljanović rođen je 18. travnja 1968. u Veljunu Primorskom kod Senja. Početkom kolovoza 1990. godine pristupio je postrojbi specijalne policije u bazi Rakitje, kod Zagreba. Nakon preustroja i osnivanja Zbora narodne garde po zadaći prelazi u bazu kod Kumrovca.
Ivica Ivaci prisjeća se početaka zajedničkog ratnog puta:
„Isto kao i Damir pristupio sam 1990. godine jedinici za posebne namjene MUP-a, smještenoj u Rakitju. Naše pravo prijateljstvo počinje u lipnju slijedeće godine kada nas 20-ak iz baze u Rakitju odlazimo u bazu u Kumrovcu gdje formiramo 4. bataljun 1. A brigade. Za neveliku skupinu mladića od 20-ak godina zadaća ustrojavanja jedinice i priprema te postrojbe za nadolazeći rat bila je iznimno velika obaveza i odgovornost. Već 10. lipnja počinju nam dolaziti dragovoljci iz cijele Hrvatske, a Damir je bio postavljen za zamjenika zapovjednika satnije. To je bilo posebno razdoblje, imali smo veliko srce, bili smo psihofizički spremni, neupitnog domoljublja. Ipak, činjenica je da smo mi bili mladići bez životnog iskustva, kamoli vojničkog znanja. Već tu je do izražaja dolazio njegov karakter, pozitivna energija, sposobnost. Uz prijateljstvo, sve te osobine iz njega su jednostavno izvirale. Od prvog dana. On kada je bio kraj vas, vi ste odmah osjetili nesebičnost, prijateljstvo. Odmah ste osjetili da je uz vas čovjek u kojeg možete imati bezgranično povjerenje, kojemu možete povjeriti život i koji vas nikada neće iznevjeriti…Iako smo doživjeli vatreno krštenje, nažalost i pogibiju prijatelja Josipa Jovića, za nas pravi rat, rat bez prekida, počinje u lipnju 1991. godine. Već oko 20. lipnja odlazimo u istočnu Slavoniju, raspoređeni smo na području Vukovara, Iloka i okolice. Tu imamo prve okršaje, prva ranjavanja. Od odlaska u istočnu Slavoniju, dan za danom, mjesec za mjesecom redaju se tereni: Banovina, zapadnoslavonsko ratište, južno ratište, toliki gradovi i mjesta, borbe bez predaha. Jedina razlika bila je u tome što su borbe bile sve žešće, a tereni sve zahtjevniji. Evo primjer; samo ta naša 4. bojna u jednom je trenutku ratovala na nekih 5 ili 6 različitih bojišnica: Kostajnici, Vukovaru, Petrinji, drugdje na Banovini, Novoj Gradišci i Novskoj. I to nisu bila puškaranja, već krvavi tereni! I tako su ratovale sve Bojne 1. brigade. U tako teškim uvjetima, ratnoj psihozi, ljudi pucaju, raspadnu se, katkad zbog banalnih sitnica. Damir je uvijek unosio optimizam, pozitivnu energiju, primjerom ili nekom najmanjom gestom dizao je moral, primirio je negativne stvari unio je vedrinu, svejedno kako bila teška situacija. Nama podređenim zapovjednicima to je bilo od neopisivog značaja, a da ne pričamo koliko je to značilo običnom vojniku“.
Tomljanović već nakon povratka s terena istočne Slavonije postaje zapovjednik satnije koja je u srpnju prebačena u okolinu Petrinje (Hrastovica), a početkom kolovoza uz ostatak Bojne kreće izvršiti zadaću oslobađanja Hrvatske Kostajnice. Tijekom boravka u Kostajnici Tomljanović je uspješno organizirao obranu, iskazujući odlike neumornog zapovjednika koji je inzistirao na provođenju „aktivne obrane“.
Postrojbu je na jednom izviđanju pratio i snimatelj HTV-a, Gordan Lederer koji spletom nesretnih okolnosti pogiba od snajperskog hica:
„Dolazimo, oslobađamo Kostajnicu, utvrđujemo položaje oko grada, a to znači da doslovno 4-5 dana nismo ni čizme skinuli. I onda konačno dolazi kao neko zatišje, čovjek očekuje neki mali odmor. Ali kako o tome razmišljati kada tvoj zapovjednik nema mira, vidiš da ne staje. Tada, poslije i nikad do pogibije taj čovjek nije bio do kraja zadovoljan postignutim. Uvijek animira na neke opasne aktivnosti, traži dragovoljce za nešto. Uvijek on ide u izviđanja, napravi neki kaos u neprijateljskim linijama. Taj čovjek nikad nije mogao biti na miru. Normalno, uz takvog zapovjednika i svaki vojnik diže razinu onoga što pruža. I, što je najbolje, ljudi su imali puno povjerenje, išli su bez pogovora, slijedili njegov primjer… U Kostajnicu je dolazilo više grupa novinara i snimatelja s HTV-a, tako i Lederer. Izrazio je želju da ide s nama na ta izviđanja. Znalo se već, pročulo se za Damirove izlete u neprijateljska područja. Ledererov motiv bio je shvatljiv. Čovjek je bio hrabar i želio je javnosti prikazati stvarno stanje na bojišnici, a koje je bilo teško i nikako nije odgovaralo izvještajima suprotne strane. No, završilo je tragično, bilo je tu i problema koji su utjecali na to da Lederer u jednom trenutku nije bio u sigurnosti postrojbe. Nastao je veliki krkljanac, mi smo takoreći sve snage dignuli prema brdu Čukur. Izvukli smo ga, bio je još živ. Pružena mu je prva pomoć, zatraženi helikopter od JNA nije pristizao. Lederer je potom transportiran vozilom, prekasno i nažalost je preminuo. Bio je to prvi, a i zadnji puta da je Damir dopustio novinarskoj ekipi da nas prati na ovakvom zadataku. Može biti da je upravo to na njega utjecalo da kasnije izbjegava novinare. Jer Damira je svaka pogibija pogodila, a kako je to uistinu proživio, znao je samo on. Zbog njegovog vedrog duha i pozitivne energije mi nikada nismo znali koliko ga iznutra ranjavaju ljudski gubici“.
Bitka za Kostajnicu uskoro je okončana porazom kojega je nanio višestruko brojniji i moćniji neprijatelj. Obruč je bio sve jači, pobunjeni Srbi uz veliku pomoć JNA i pristiglih snaga koje je predvodio Dragan Vasiljković, osvajali su redom mjesta na Banovini, naposljetku i Kostajnicu. Tom prilikom zarobljeni su i u logore provedeni pripadnici MUP-a i gardisti 1. Brigade, kolege iz 3. satnije 4. Bojne. Za to vrijeme, dijelovi ostalih postrojbi Tigrova, tako i 2. satnije koju je vodio Tomljanović, imali su žestoke okršaje diljem ratišta zapadne Slavonije. Tigrovi su imali ključnu ulogu u obrani, potom i uspješnom protunapadu u kojemu su osvojena brojna sela zapadne Slavonije. Vrlo važnu ulogu imali su u obrani grada Novske, a upravo se na tom bojištu i u tim bitkama Tomljanović istaknuo kao zapovjednik koji motivira suborce.
Ivan Pasariček prisjeća se tog razdoblja te otkriva malo poznate detalje o Tomljanovićevoj ulozi:
„Damira znam od lipnja 91. godine. Došao sam kao vojnik kod njega. Već tada Damira smo gledali kao drugačijeg. Nije se nametao, ali jednostavno je bio drugačiji, nekako smo ga od početka gledali i kao velikog vojnika i kao velikog čovjeka. Stalno nas je vodio u opasne akcije, ali on je imao poseban instinkt. Imao je taj instinkt, vojni refleks neovisno što nije imao vojnu školu. Nismo upadali u zasjede u akcijama u koje nas je vodio, znao je savršeno procijeniti prilike na terenu. Damir je kroz rat nizao samo pobjede. Znači, svaka akcija u koju nas je poveo bila je na kraju uspješno realizirana. Nije se događalo da akcije koje je Damir isplanirao i koju smo pokrenuli nismo do kraja završili… U zapadnoj Slavoniji bilo je gadno, nedovoljno se zna o težini tih borbi, za svako selo ili sam grad Novsku. Mi smo kod Novske držali motel Jug. Nakon prvog pada položaja, vraćamo to nakon izviđanja koja je vodio isključivo Damir. Vraćamo, i držimo taj motel, ali počinju stalni napadi Banjalučkog korpusa i njihovih tenkova, išli su na nas smjerom: stara cesta od Okučana prema Novskoj i autocestom. Oni strašno napadaju, mi to doslovno ne možemo više izdržati i povlačimo se do motela Bročice. Dolazimo do tog motela, a ispod Novska-prazna. Nema nigdje nikog! Bila je jedna satnija naših, mislim iz 1. Bojne, s lijeve strane. Dolazimo ispod Bročica i nailazimo na 10 napuštenih tenkova. Zapravo smo im jako sporo prilazili jer smo mislili da su nam ovi došli iza leđa. Ti tenkovi su bili naši tenkovi, prazni, nije bilo nigdje nikoga, Novska je bila prazna. Damir dolazi i učas organizira stvar. Rekao je da se javi tko je u JNA bio tenkista i uistinu, nađe se nas i mi napravimo četiri posade tenkova. Zamislite, iz pješačke satnije mi formiramo četiri posade tenkova! I mi isturamo tenkove po onom polju, dva na desno i dva na lijevo od Bročica. Spuštamo cijevi i u niskobrišućoj putanji pucamo prema njima. Na taj smo eto način zaustavili Banjalučki korpus i zbog toga Novska nije okupirana. Nakon te akcije formira se grupa, jedna satnija od Tome Medveda, od Bože Kožula satnija, od Županića satnija, naša satnija i vjerojatno još pokoja postrojba naše brigade. Potom se kreće u napad prema Lipiku; uzimamo Krička brda, osvajamo Bair, Popovac, Livađane, Korita, Jagme. Mi smo na neki način imali tada svoj mali Bljesak, ali smo zaustavljeni potpisivanjem Sarjevskog primirja“.
U tom razdoblju osniva se OG Posavina, a Tigrovi su bili nositelj napadajnih borbenih djelovanja. Pod zapovijedanjem generala Rudija Stičića pokreće se operacija Orkan 91. Tomljanović se opet ističe kao zapovjednik. Predvodi svoje ljude u svim napadima, a posebno se istaknuo u borbama za mjesta Jasenovac, Drenov bok, Krička brda, Bair, Brezovac, Livađani i Raiči. Korita padaju 7. prosinca 1991. kada 2. i 4. Bojna Tigrova pod vodstvom Tomljanovića slamaju otpor. Oslobađanjem Korita neprijatelj je prisiljen izvući snage zapadno od Pakraca i Lipika. U tom razdoblju, Tomljanović je zadobio nadimak Gavran po kojemu ga svi znaju, a po kojemu je nadimak dobila i njegova satnija, kasnije i bojna: Gavrani.
„Nadimak dolazi najviše zbog njegovog izgleda. Dobio ga je u Novskoj, a nadjenuo mu ga je naš topnik Majić. On ga je nazvao „Crna ptičurina-Gavran“. Damirova 2. satnija bila je nositelj 4. Bojne. Znači, satnija je prvo bila prozvana Gavrani. Govorilo se: „To su Gavranovi dečki, to su Gavrani“. A onda je taj nadimak nekako proširen i na cijelu Bojnu“, prisjeća se Pasariček.
Već u travnju 1992. godine Tigrovi odlaze boriti se za deblokadu Dubrovnika. U tom razdoblju Tomljanović je dozapovjednik 4. Bojne, a tijekom teških okršaja na inzistiranje vojske postavljen je i za zapovjednika postrojbe. Suborac, Nenad Skupnjak pojašnjava uzroke tako brzog napredovanja u vojnoj hijerarhiji.
„On je od prvog dana jednostavno odskakao od svih nas, a sigurno nije bio karijerist. Možda zapravo i nije volio to strelovito napredovanje, ali je bio svjestan da je to u interesu Bojne pa i Brigade i jednostavno se pomirio da je to njegov put. Jer vojska tako funkcionira, to je normalno da netko napreduje ako se ističe, ako iskače od prosjeka. A Damir je iskakao od prvog dana svojim kvalitetama. No nije njegov put trasiran simpatijama Zapovjedništva, već su Damira njegova djela isticala i jednostavno promovirala napredak u vojnoj hijerarhiji... Svi su tereni bili teški, ali neki su bili ipak teži, a neki malo lakši. Ratovanje na jugu Hrvatske po svemu je bio naš najteži, najgori teren. Tamo je bilo teško po svemu; stradavanja su strašna, ljudi ginu, nezadovoljni su jer za te pogibije nisu adekvatno zbrinuti niti su sigurni u svoje zapovjednike. Dečki ginu svaki dan i polako svi počinju postavljati pitanje da li to što radiš, da li je to organizirano ispravno, ima li smisla? I tada dolazi do očitog nezadovoljstva vojske koja bezuvjetno inzistira da Damir postane zapovjednik bojne. Treba istaknuti, to što je on postao zapovjednik bojne dogodilo se isključivo na inzistiranje vojske i to u najtežim ratnim uvjetima, a to je dovoljan dokaz koliko je vrijedio“.
Ivica Ivaci obavio je nezahvalnu ulogu, prenio je u Zapovjedništvo zahtjev vojske da Tomljanović preuzme zapovijedanje postrojbom:
„Dolazimo u Živogošće u one hotelske kapacitete, tamo smo smješteni i radimo smjene. Držimo položaje na potezu Zelenikovac-Rujnica. Bojna je imala tri satnije, satnije su se mijenjale na bojišnici. Izdvojeno zapovjedno mjesto bilo je na Zelenikovcu. U tijeku žestokih neprijateljskih topničkih i pješačkih napada u jednom trenutku probijena je crta obrane. Cijela naša satnija našla se u problemima zbog velikog stradavanja i pogibija. Mladi ljudi su pod strašnim udarom neprijatelja, vojnici su dezorijentirani, traže vođu. Damir je, nakon odrađene smjene na IZM-u, bio tada na odmoru. Ja dolazim u zapovjedništvo, održava se hitan sastanak, ljudi kategorično žele Damira za zapovjednika što je odmah i realizirano. Znači, ljudi su bili u stanju napraviti bunt u jeku najtežih bojevih djelovanja, sve da imaju pravog vođu, takvog čovjeka“.
Preuzimanjem postrojbe Tomljanović je postigao ono što je vojska i očekivala, konsolidirao je redove i organizirao uspješne, pobjedonosne akcije.
„Dolje je bio jako težak teren, zahtjevan, puno pogibija. Tamo se nikako nije smjelo dogoditi da zapovjednik nije s vojnicima, da im ne ulijeva sigurnost na položajima. Možda su neke stvari bile nedovoljno dobro posložene, ali to se promijenilo postavljenjem Damira za zapovjednika. A doslovno smo mi, vojska je napravila pritisak da ga želimo za zapovjednika… Mi smo dolje na jugu svaki dan imali napadajne akcije, praktično i nismo držali položaje. A on je bio korak iznad nas; danonoćno je izviđao i danonoćno je napadao, kao zapovjednik bojne. Nikada, nikada nijedna grupa nije krenula u napad da ju on nije ispratio i da barem nije došao do vidnog polja tog položaja kojeg se krenulo napasti. Znači, dolje na jugu se nije dogodilo da on osobno nije dopratio grupu, poslao ju u napad i kontrolirao s prve crte taj napad! Od Banovine, Slavonije do Dubrovnika, on je vezao sve ekipe uz sebe i tu su se događale pobjedničke akcije. Znam, pa pričali smo s kolegama, čak iz drugih postrojbi. Svi su govorili: „Kada smo čuli Gavranov glas na motorolu, svima je bilo lakše“. Njegova prisutnost ulijevala je prije svega sigurnost! Bilo je dovoljno čuti da se javi: „Ovdje Gavran 101“ i svi su bili smireni. Meni je izrazita čast bila što sam koračao s njime, jer to je bio doslovno div od čovjeka i jako je teško bilo držati korak s takvim čovjekom i zapovjednikom“ prisjeća se Ivan Pasariček.
Borbe za deblokadu Dubrovnika uspješno su okončane, ali uz velike gubitke. Samo 4. bojna Tigrova od ustrojavanja pa do kraja 1992. godine imala je 45 poginulih i 222 ranjena pripadnika. Stoga je unutar 1. gardijske brigade učinjen preustroj. Prednost za popunu ljudstvom dobile su one postrojbe koje su planirane za skora bojeva djelovanja. Od 17. prosinca 1992., tada već pukovnik, Damir Tomljanović postaje zapovjednikom preustrojene 2. Bojne. Vrlo brzo dio postrojbe angažiran je u borbu za obranu zadarskog zaleđa. Tomljanović je postavljen za zapovjednika ojačane Mješovite bojne koja se prebacuje na područje Rovanjske. Tijekom ožujka 1993. godine, od Mirka Norca, zapovjednika 6. GBR, preuzima dužnost zapovjednika 1. sektora IZM Zadar. Zona odgovornosti 1. sektora započinjala je južnom granicom od Novigradskog ždrila, odnosno pokrivala je područje Južnog Velebita. Unatoč sve većoj zapovjednoj odgovornosti koju je obnašao, Tomljanović nije promijenio navike. Stalno je bio uz svoje vojnike, vršio izviđanja, organizirao diverzantske i napadajne akcije. U jednoj od njih osvojen je strateški iznimno važan položaj Tulove Grede.
Grgo Tokić prisjeća se:
„Kada se oslobodio jug vratili smo se u Zagreb, a brigada je doživjela preustroj, sa 6 bojni svedena je na pješačke 3 bojne. Tu smo se izmiješali i ja sam došao u 2. bojnu. Gavrana do tada nisam poznavao, iako sam naravno čuo za njega. Otišli smo za Starigrad-Paklenicu, dozapovjednik bojne bio je Dragan Basić, a zapovjednik satnije Darko Katuša. Odlazimo dalje na Velebit. Tulove grede su držali neprijatelji jer su ih domobrani nakon osvajanja od strane specijalne policije izgubili u srpskom protunapadu. Gavran je dolazio, tražio da izviđamo, vrlo brzo krenuli smo na uzimanje Tulovih greda. Pokušali smo jednom, noću, nas 20 je otišlo, ali mećava je tada krenula, to je nešto nemoguće za izvesti na Velebitu. Došli smo pred njihove položaje, ali ujutro u 4 sata smo se morali povući. No Gavran je inzistirao da se to mora odraditi, to je bio njegov zaključak već na prvom izviđanju. Zašto? Nama je cesta od Podpraga prema Tulovim gredama bila žila kucavica. Znači ako dostavljamo sanitet, hranu, oni nas vide i navode topništvo koje nas precizno gađa. Možda i važnije, da nismo uzeli Tulove grede koje su dominantna kota, ključ Velebita, ja ne znam da li bi se i kako postavio pontonski most jer s Tulovih greda oni kao na dlanu vide teglenice što su dolazile s mora do Starigrada. Gavran je odlučio da se Tulove grede osvoje i Tulove grede smo osvojili! To je bila njegova, isključivo njegova odluka. Opet nas je 20-tak krenulo, i uzeli smo Tulove grede. To smo riješili znači, otvorili smo pogled prema Obrovcu, Gračacu, repetitoru Ćelavac i prema Alanu i prema Svetom Roku. Konačno, pod Gavranovim zapovjedništvom i inicijativom locirali smo i uništili neprijateljski tenk na Alanu koji je tamo radio velike probleme svim postrojbama. Poslije toga više nije“.
Tokić se uvjerio u sve karakteristike po kojima Tomljanovića pamte suborci koji ga znaju od prvih dana. Uvijek u pokretu, uvijek sa svojim vojnicima, strog, ali pravedan zapovjednik:
„Imali smo smjene od 7 dana na Velebitu. U tih 7 dana on je najmanje 5 dana dolazio gore do nas, obilazili smo položaje. Digneš se ujutro, od 8 do 11 sati obiđeš položaje, taman se vratiš, hoćeš doručkovat kad eto Gavrana, dojuri u Defenderu po onim serpentinama i idemo dalje. Idemo provjeriti ovaj položaj, onaj položaj, idemo gore u izviđanje, pričati sa zapovjednicima desetina, vodova. I sve Gavran snima tko, kako djeluje i nakon tih par izviđanja već on zna koga treba nagraditi, pa pokloni zapovjedniku desetine Badrovu dalekozor, neke nagradi, neke pohvali. Pazite, on je zapovjednik cijelog sektora, ne običan zapovjednik postrojbe. A taj sektor, gore nisu normalni uvjeti. Surova klima, vrijeme se mijenja par puta u danu, cesta je makadam, nije prohodna, tuku te tenkovi, minobacači. A on dolazi gore. I što ti kao zapovjednik satnije ili običan vojnik možeš osjećati nego da si siguran, da si miran, da si motiviran za osmatranje i budnost…Pripalo je moju satniju da za doček Nove godine 1994. budemo gore na Velebitu. Dan kao i svaki na dužnosti, obišao sam položaje, vojnici vrše dužnosti. Kad navečer u 10 sati dolijeće Defender, tko je, stiže Gavran u zapovjedništvo satnije da dočeka Novu godinu s vojskom na Velebitu. Živa istina! Došao je i donio par boca vina. Ali što kad u zapovjedništvu nije nitko pio, tako isto ni vodovi ni desetine gore na položajima nisu pili. Čak i njega je začudilo kad sam rekao: „Vratite te boce dole u Starigrad, dajte nekome tko slavi jer nama je dan isti kao svaki drugi dan na položajima“.
Nenad Skupnjak dočarava način na koji je Tomljanović postigao takav odnos, poštovanje vojske ne samo od strane Tigrova:
„Bilo je tamo mnogo postrojbi, a to uvijek zna biti nezgodno ukoliko se koristi alkohol u slobodnom vremenu. Tako da je on čak u jednom trenutku, mislim da je trajalo 7 dana, birtijama i dućanima zabranio prodaju alkohola, uveo je prohibiciju. I nije tu bilo prigovora ni pokušaja zafrkancije. Svi su znali za Gavrana, dovoljno je da te samo onako mrkih očiju pogleda. Naši su nosili beretke, ali on nije. Ne znam jesam li ga dva puta vidio da nosi tu beretku. Nosio je maskirnu kapu sa šiltom. I ta kapa bila je nabijena uvijek do obrva tako da si ti malo teže one njegove oči vidio. Tako da smo i mi koji smo ga jako dobro znali trebali dobro prepoznati kakvog je raspoloženja bio kada je bio na dužnosti. No svejedno kakvog je raspoloženja bio, nikad, nikad nije bilo situacije da bilo koji vojnik nije mogao doći do Damira. Svaki njegov vojnik, tko god je mislio da ima neki problem koji je takav da treba pažnju zapovjednika cijele postrojbe, svaki je dobio svoje vrijeme i pažnju“.
Činjenicu da je Tomljanović bio zapovjednik koji je za svojeg vojnika uvijek imao vremena i koji je vojniku bio prijatelj ističu svi, a primjerom je dočarao Ivica Ivaci:
„O Damiru kada pričam, radije ističem njegov karakter, prijateljstvo, dušu, pa i nemiran duh nego vojničke vještine i junaštvo. O vojnom putu toliko je napisano da se tu nema što previše novoga otkriti, iako je neobično da o njemu pričaju i pišu oni koji su ga jedva znali. No o Damirovom karakteru jako je malo toga znano. Znači, svi govore o junaštvu, što uopće nije upitno. No po meni je njegova najveća vrlina bila njegova duša i prijateljstvo. Zapovjednik u ratu često mora biti ili prijatelj ili zapovjednik jer vojna hijerarhija ne poznaje riječ prijateljstvo, što je i normalno jer u pitanju su ljudski životi. On je jedan od vrlo rijetkih zapovjednika koji je imao obje osobine, ali na način da se točno zna koja je granice te tanke linije koja dijeli prijateljstvo od zapovjednog autoriteta. Kod Damira ste vi uvijek osjećali to njegovo prijateljstvo, ali do točno omeđene granice, tanke linije koja se nije smjela prijeći i zloupotrijebiti…Imao je vremena za svakog vojnika, vojnik je bio svetinja. Tako je u jednoj akciji na jugu suborac Mladen Fiolić poginuo, a prijatelj Žiger Emerik bio je ranjen. Nakon kraćeg oporavka, dolazi u zapovjedništvo. Normalno, dolazi takav kakav je, s poderanom uniformom, bez rezervne jer tada baš i nije bilo toliko uniformi. Damir, kao zapovjednik bojne, daje mu nekoliko dana za odmor, vadi svoju novu odoru i kaže: „Uzmi, ti si hrvatski vojnik, pripadnik Tigrova. Pa ne misliš valjda u civilnoj odjeći otići kući, a borac si i ranjen“…Nije bilo rova, nije bilo položaja gdje njegova čizma nije kročila. Malo je zapovjednika koji su obilazili baš svaki položaj svojih vojnika, no on je imao stav: „Tamo gdje je moj čovjek, tamo ga ja moram obići“.
Ivan Pasariček nadopunio je sjećanje na jedinstven slučaj Damira Tomljanovića koji je prijateljskim odnosom izgradio neupitan autoritet:
„Kod Damira je posebno to njegovo prijateljstvo jer svaki od nas koji je provodio vrijeme s njim imao je osjećaj da mu je najbolji prijatelj. I zato ga svaki od nas iz Tigrova ima pravo na taj način svojatati jer je on bio takav. Svaki od nas imao je osjećaj da je jedini, upravo on da je njegov najbolji prijatelj. Mi smo startali kao Damirovi vojnici, i mi smo uz njega strahovito rasli, napredovali kao ratnici. No to koliko je on rastao u vojnom smislu jednostavno je neopisivo. Uopće ga ni ne mogu usporediti s ikim, s ijednim zapovjednikom koji nas je u ratu vodio“.
Da bi bolje dočarali način kako je skrbio o vojnicima, svejedno koje postrojbe na Velebitu, valja podsjetiti na pogibiju troje pripadnika 133. brigade iz Otočca nakon čega Tomljanović, iako zapovjednik cijelog sektora odlazi na samu crtu bojišnice da unese sigurnost. U knjizi zapovjednika 133. brigade, Davora Peitela opisano je:
„U 13,10 sati s Nekić Stanova je sa sljedovanjem hrane krenuo zapovjednik voda iz gospićke postrojbe Stevo Pražić...Oko 13,25 sati zazvonio im je poljski telefon, te se s druge strane s otpornog punkta Bukva javio Darko Furlan, sav izbezumljen. Nesuvislo je govorio da je oko njih sav snijeg crven i da ima puno mrtvih. Slušalicu mu je uzeo Tomo Ladišić i rekao da imaju 3 mrtva i dva ranjena. Dečkima je bilo hladno i zamrznuli su im se zatvarači na puškama, te su naložili vatru od agora i malo zelenih grančica da odmrznu zatvarače. Nedugo zatim točno među njih pala je mina od minobacača 120 mm i ubila trojicu iz Novosela, a dvojicu teško ranila. Poginuli su: narednik Ivica Jurčić, narednik Luka Pavelić i zapovjednik desetine, časnički namjesnik Milan Radošević, a ranjeni su: Mile Filipović i Josip Jurković. Oko 14,15 sati ranjene su izvukli „Tigrovi“, a pod okriljem mraka poginuli su spušteni u Seline. Istu večer na položaje je osobno došao i pružio im potporu pukovnik Damir Tomljanović Gavran i ostao s njima dan poslije strašne tragedije“.
Nažalost, 17. veljače 1994. godine, u zapovjednom izviđanju Tomljanović je poginuo.
„Između Ruje i Malog Golića postojala je jedna čuka gdje su neprijatelji, bočno kroz jedan klanac nama znali dolaziti, a nismo ih mogli vidjeti. Znači, između položaja specijalne policije i nas bio je otvoren prostor kroz koji je bez problema mogla proći veća skupina neprijateljskih vojnika. Gavran je to uvidio u izviđanju i u koordinaciji sa specijalcima, kao zapovjednik Sektora, tražio je da se postavi još jedan položaj, da pokrijemo tu prazninu. Taj dan, kao i mnogo puta, samo je doletio Defenderom. Spustio se dole na Bukvu, otišli smo gore na izviđanje. Gore je već iz zapovjedništva bojne bio Darko Katuša. Dok smo putovali bila je gusta magla i kad smo se popeli na taj vrh gdje je trebao biti položaj isto je bila gusta magla. Izviđajući lijevo-desno magla se malo razišla. U tom trenu došlo je par hitaca. Zalegli smo i sad se pokušavaš dignut da vidiš odakle te tuku, da možeš navesti topništvo. U jednom trenu ja se okrenem, Gavran je bio par metar od mene, vidim da leži. Ne kužim ništa, uopće ne razmišljam da bi takav ratnik mogao poginuti, a nije ti jasno zašto leži, ne reagira dok ovi pucaju. I priđeš mu puzeći, shvatiš da ne pokazuje znake života. Odmah je Katuša uzeo motorolu, zvao je zapovjedništvo sektora da iz Lukovog Šugarja pošalju helikopter. Izvukli smo ga iz te čistine, zvali inžinjerce koji su dolje već pilali drva za nove položaje, da nam pomognu. U međuvremenu za 20'-25 minuta je došao helikopter MUP-a. Unijeli smo ga u helikopter i odletio je prema Zadru. Ja sam i tada još vjerovao da je živ, da je nemoguće tog čovjeka ubiti i da je nemoguće da nije živ. Ipak, dogovor je bio da ne uzbunjujemo vojsku, da ne počine kakvu krivu reakciju. Došao sam u zapovjedništvo satnije, ljudi su odmah vidjeli kakav sam, morao sam im objasniti. I onda smo polako tu vijest, da je Gavran pogođen, spustili na niže razine…Nakon nekoliko dana bio je sprovod, a na sprovodu u tom malom mjestu, sve je bilo krcato puno. Svi koji su ga poznavali, oni koji ga nisu poznavali, ali su ga čuli preko motorole, pa i oni koji su samo čuli za njega, svi su gore došli na sprovod. Meni je brat te godine poginuo, a uskoro i Gavran. I bilo mi je jednako teško. Nisam mogao suspregnuti suze, a demagogije da pravi ratnici ne puste suzu možda vrijede negdje drugdje, no na sprovodu u Krivom putu takvih nije bilo. Nisi suze ni mogao zaustaviti, one su same lile“ prisjeća se Grgo Tokić.
Darko Katuša, drugi svjedok Tomljanovićeve pogibije pojašnjava razloge zašto je on kao zapovjednik cijelog Sektora inicirao tako opasnu aktivnost:
„Nema akcije da on nije bio prisutan, izviđanja koje sam nije odradio, svejedno što je imao 5000 ljudi pod zapovjedništvom. Takav je bio, uvijek prvi, uvijek želi više. Jest, on se izložio, vidio sam i ja da se izložio previše. Ali, ljudi, mi smo ratnici iz Tigrova! Mi slijedimo svojeg zapovjednika. Ako se zapovjednik cijele postrojbe ne boji, pa di će se bojati zapovjednici koji vojnicima trebaju biti primjer? Vidim, prošao je onaj vrh, izložio se, ali što ti imaš reć, nema tu razgovora! Možeš samo slijediti svojeg zapovjednika. Prešli smo i mi za njim i izložili se. Nažalost je poginuo, ali to je bio Gavran. On je svojim primjerom stekao poštovanje. I to ne samo nas Tigrova. Jer nije on samo Tigrove obilazio, on je svaki dan obilazio svakog hrvatskog vojnika“.
Katuša posebno upozorava na negativan kontekst koji nakon pogibije, a odmakom vremena sve više, stvaraju razne priče o Tomljanovićevoj pogibiji:
„Mene muči što ljudi koji ne vole Hrvatsku ili imaju neke druge interese hoće izokrenuti činjenice, nažalost čak i pogibiju našeg zapovjednika. Tako i njegovoj materi razni emisari dolaze koji ni blizu Velebita nisu bili i pune joj uši pričom kako je na Gavrana izvršen atentat od hrvatske ruke. Sve naše junake prati ista priča, od prve žrtve, našeg Josipa Jovića za kojeg je Boljkovac rekao da smo ga mi ubili, pa do Matijaša koji je među zadnjima od junaka poginuo. Za sve kruži priča da smo ih mi sami ubili. Dva puta sam njegovoj majci objašnjavao i onda rekao: „Majko, više ne govorim. Ti koji dolaze, recite im da Darko Katuša želi sa njima malo popričati“. Želja tih ljudi je očita, oni žele obezvrijediti veličine Domovinskog rata, a time i sam rat. Jer ako nema junaka Domovinskog rata, onda ni taj rat nema značaj. A retorika tih ljudi je: „Što ćete ga vi uzdizati kao heroja, kad ste ga sami ubili?“. O detaljima pogibija drugih junaka neću jer nisam bio. Ali o Gavranovoj pogibiji želim reći slijedeće. On je hodao bez čina. Vozio je defender, došao je s Grgom Tokićem na Bukvu. Specijalac koji nas je susreo kada smo izlazili pitao je Damira: „Hej, ti si vozač, znaš li onog drugog vozača?“. Pucali su po nama, više hitaca je bilo. Iste uniforme, kape vunene na glavi, iste puške, bez oznaka i činova. Koji bi to snajperist prepoznao svoju metu, u zimskim uvjetima od nas tri? Bila je to neprijateljska zasjeda. Pucali su po nama i dok smo ga izvlačili, dok smo ga vukli, to je brisani prostor 15-20 metara. No oni koji nisu bili gore, čak ni na Velebitu, vrte svoje teorije. Žalosno je to, nije to nijedan heroj Domovinskog rata zaslužio, sigurno ne naš zapovjednik“.
Pogibijom prilikom zapovjednog izviđanja okončan je život i ratna priča Damira Tomljanovića-Gavrana. Teorije zavjere o uzrocima pogibije zasigurno neće okončati sjećanjima dvojice suboraca koji su tome jedini svjedoci. No ostaje nadati se i vjerovati da će ovaj tekst, kao i svaki drugi o Damiru Tomljanoviću pomoći da u jednom budućem, boljem vremenu, Gavran ima spomen kakvog gaji svaka zemlja koja drži do nacionalne povijesti i ratnih junaka koji su položili živote za slobodu svoje zemlje.
GAVRAN - DOSTIGNUĆA
Mnoge od uspomena i anegdota o Tomljanoviću nisu stale o tekst, primjerice kako je na poseban način izbjegavao novinare. Nenad Skupnjak, suborac koji je vidio tijelo Tomljanovića na patologiji ističe kako se nikad ne sjeća tog prizora nego uvijek pamti Gavrana nasmijanog i osjećajnog prijatelja. Posebno žali što o njemu izjavu nisu dali i drugi suborci, ponajprije njegov vozač Batrac Damir-Drveni.
Svejedno, od najobičnijeg vojnika do najviših zapovjednika Hrvatske vojske, svi su ga isto cijenili: „Njemu dati zadatak, mogao si mirno spavati. On je bio jedan primjer koji je govorio kako se stvara Hrvatska vojska, kako nastaju zapovjednici, što to treba čovjek imati da bi ga ljudi slušali“, jasno je istaknuo general Janko Bobetko.
Tomljanović je još za života pohvaljen za hrabrost od ministra obrane i predsjednika države.
U vrijeme pogibije imao je 26 godina i obnašao čin pukovnika HV. Posmrtno je promaknut u čin brigadira, a kasnije i u stožernog brigadira.
Odlikovan je najvišim državnim odličjima, Redom bana Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom kneza Domagoja s ogrlicom.
Više puta je pohvaljen, dobio je Grb grada Zadra, i trg u Zadru, Povelju grada Senja.
Predsjednik Franjo Tuđman otvorio je 26. srpnja 1994. u mjestu Šepurine kod Zadra obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović - Gavran“.
U Zagrebu je ulica Bundek preimenovana u ulicu s njegovim imenom. U njegovu čast je ispod kote 856. na Velebitu 1999. blagoslovljena kapelica Bl. Alojzija Stepinca.
U Zadru je 2007. osnovana Udruga PSG SOD koja osim što nosi njegovo ime, također i raznim događajima promiče uspomenu na Damira Tomljanovića – Gavrana.
foto: scrshot HRT
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
