U VIHORU RATA
U vihoru rata
Za Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), grad Zadar bio je od golemog značaja jer osim što je važna pomorska luka, u gradu i okolici bio je smješten niz vojnih objekata i vojarni. U zadarskom zaleđu, na području Zemunika, izgrađena je zračna luka koja je osim za civilni zračni promet bila namijenjena za obuku vojnih pilota.
Izbijanjem ratnog sukoba zračna luka na Zemuniku postaje mjesto od iznimnog logističkog značaja za snage JNA koje su zajedno s pobunjenim Srbima napadali Zadar i okolicu. U jeku najžešćih sukoba, upravo na zračnoj luci vodili su se mirovni pregovori između JNA i predstavnika obrane Zadra. Unatoč premoći, snage agresora nisu osvojile Zadar.
...
Potpisivanje „Sarajevskog primirja" bio je nepovoljan ratni rasplet za snage koje su držale zračnu luku jer iako su Srbi nastavili topnički udarati po Zadru tijekom cijele 1992., njihovi položaji na Zemuniku isto tako bili su izloženi dosegu topništva, ali i diverzantskih napada hrvatske strane.
Vojna zračna luka i objekti na Zemuniku prije rata i za vrijeme rata različito su nazivani: „vazduhoplovna baza“, „aero-baza“ ili „avio-baza“. Vojna baza na Zemuniku imala je u mirnodopsko vrijeme vrlo važnu edukativnu ulogu. U sklopu Vazduhoplovne vojne akademije (VVA) vršila se obuka pilota oružanih snaga Jugoslavije, ali i stranih pilota, koji su na obuku pristizali iz prijateljskih zemalja, tzv. „trećeg svijeta“: Alžira, Zambije, Burme, Palestine, Iraka, te najviše iz Libije. Pored osnovne letačke izobrazbe piloti su se na Zemuniku osposobljavali i za bojna djelovanja po ciljevima na zemlji i u zraku. Također, osamdesetih godina 20. stoljeća u Zemuniku se počinje provoditi obuka za gašenje požara avionima tipa kanader (model Canadair CL-215), odnosno ustrojava se 676. protivpožarna avijacijska eskadrila, sastavljena od četiri letjelice, koja je djelovala sve do oružanog sukoba u jesen 1991. godine, nakon čega su letjelice prebačene u zračnu luku Golubovci (Podgorica) u Crnoj Gori. Djelovanje te postrojbe bilo je i više nego od koristi za prostor srednje Dalmacije jer piloti su svake godine imali velik broj intervencija, a zapovjednik eskadrile Radovan Katanić oborio je svjetski rekord u izbacivanju vodenih bombi s ovim tipom aviona.
Zračnoj luci na Zemuniku bila je ukazana velika čast u jesen 1989. godine jer izabrana je za domaćinstvo natjecanja za najboljeg vojnog pilota, koje se održalo nakon više od 25 godina stanke. Pod nazivom „Takmičenje pilota RV i PVO u vatrenoj efikasnosti i izviđanju iz vazduha – Uspeh 89“, na Zemuniku su letačku sposobnost iskazali najbolji vojni piloti iz cijele Jugoslavije. Natjecanje u organizaciji Komande RV i PVO, održano je od 16. do 20. listopada 1989. godine, a uz vojni aerodrom na Zemuniku, koristili su se i poligoni u Benkovcu i Dugom otoku. Iako je natjecanje bilo medijski iznimno popraćeno, i unatoč najavama čelnih ljudi RV i PVO kako treba nastaviti s ovakvom vrstom natjecanja i javne prezentacije vojnog zrakoplovstva, ono se više nije održalo.
Na Zemuniku je kao dio 105. lovačkobombarderskog avijacijskog puka (105. lba puk) također djelovala akrogrupa „Leteće zvezde“ koji su 1990. godine umjesto modela IJ-21 Jastreb dobili na korištenje najmoderniji proizvod Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, sedam jurišnih zrakoplova Supergaleb G-4 Od priličnog značaja za budućnost zračne luke na Zemuniku bio je preustroj JNA koji je proveden sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, poznatiji pod nazivom „Jedinstvo“. Po tom planu ustrojene su nove vojne oblasti koje nisu bile ograničene republičkim granicama, a prostor zračne luke na Zemuniku pripao je 5. korpusu Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane (5. korpus RV i PVO).
Od zrakoplovnih postrojbi JNA najveći dio prostora Republike Hrvatske i cijelu Sloveniju pokrivale su postrojbe tog korpusa sa zapovjedništvom u Zagrebu. Na taj način od 1987. godine i eskadrile 249. lovačkobombarderska avijacijska eskadrila VVA na Zemuniku ojačane su novim avionima Galeb G-4.
- sadržaj se nastavlja -
| Drugi upravo čitaju... |
|
Do novih preustroja, odnosno prebaziranja ljudstva i tehnike zbog ratnih okolnosti, na Zemuniku su do kraja lipnja 1991. godine djelovale postrojbe: Vazduhoplovna vojna akademija, 105. lba puk (školski puk u čijem je sastavu 333. avijacijska eskadrila), 249. lovačkobombarderska avijacijska eskadrila, 676. protivpožarna avijacijska eskadrila i 84. vazduhoplovna baza Zemunik (84. vb).
No već do tog razdoblja u zračnoj luci su se zbile značajne promjene u ustrojbenom smislu.
Takvo što nimalo ne čudi jer početkom 1991. godine Komanda 9. korpusa JNA procjenjuje kako bi, u slučaju izbijanja (očekivanoga) građanskog rata, uz splitsku, zračna luka na Zemuniku bila prva meta udara na području sjeverne Dalmacije.
U zračnoj luci su u tom razdoblju funkcionirala dva zapovjedništva (komande). Jedna je bila Komanda spomenute Akademije, u čijem ustroju je djelovao 105. lba puk na čelu s general-majorom Milovanom Ristićem. Po sjećanjima Hrvata koji su zbog rata napustili zrakoplovnu bazu, Ristić je bio korektan časnik, nesklon ratnom sukobu. Stoga je već ranije, a posebno nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji, Ristić bio postupno sve više „izoliran“, a zapovjednu funkciju praktično je obnašao potpukovnik-pilot Jovan Marić, izrazito antihrvatski nastrojen.
Približavanjem oružanog sukoba sve veći značaj preuzima druga zapovjedna linija u zračnoj luci, odnosno komanda 84.vb na čelu s pukovnikom Borivojem Petrovićem. Petrović je dužnost obnašao do srpnja 1991. godine kada odlazi u mirovinu, a zapovijedanje preuzima potpukovnik Stevan Tkač. Navedene komande razlikuju se po tome što je komanda VVA nadležna za zrakoplovstvo i za letačku obuku, a komanda 84. vb zadužena je za logistiku i osiguranje zračne luke Zemunik. Prije otpočinjanja ratnih sukoba šire osiguranje zračne luke na Zemuniku preuzima potpukovnik Tripko Čečović, zapovjednik 180. motorizirane brigade (180. mtbr), garnizona Benkovac, iz sastava 9. korpusa JNA (središte u Kninu). Tripko Čečović postaje „glavni“ zapovjednik u zračnoj luci Zemunik, a potpukovnik Stevan Tkač, kao zapovjednik „avio-baze“, iako van zapovjedne strukture kopnene vojske, potpukovniku Čečoviću osigurava svu logistiku.
Da će do oružanog sukoba doći, jasno su ukazivale promjene koje su se odvijale na Zemuniku u predratnom razdoblju još od samog početka 1990. godine.
Tako se 20. siječnja 1990. održala vojna svečanost na kojoj je izaslanik Zapovjedništva 5. korpusa RV i PVO, pukovnik Mirko Nikolovski, upozoravao kako ne smije doći do raspada Jugoslavije. Valja ipak naglasiti i dva događaja koja su odudarala i možda ulijevala (lažnu) nadu nekim djelatnim službenicima na Zemuniku kako će JNA odobriti promjene u Republici Hrvatskoj. U svibnju 1990., upravo u razdoblju održavanja prvih demokratski provedenih izbora u Hrvatskoj, zračnu luku na Zemuniku posjetio je tadašnji komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne obrane, general-pukovnik Anton Tus, koji je u obilazak baze poveo američku vojnu delegaciju. Tom prilikom Tus je izjavio „da će vojska prihvatiti rezultate višestranačkih izbora“.
Također, možda pomalo iznenađujuće, za republički praznik, Dan antifašističkog ustanka, 27. srpnja 1990., u zrakoplovnoj bazi na Zemuniku je pored državne izvješena i nova službena zastava Republike Hrvatske. No stvari se postupno, ali sigurno počinju mijenjati, kako u Komandi Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne obrane JNA, tako i na nižim razinama, pa i na zračnoj luci u Zemuniku.
Tijekom pobune Srba u Pakracu s dužnosti načelnika sigurnosti 5. korpusa RV i PVO, 2. ožujka 1991., bio je smijenjen Hrvat, pukovnik Imra Agotić, a od svibnja 1991. dužnost prvog čovjeka RV i PVO više ne obnaša general-pukovnik Anton Tus. Njega je zamijenio Hrvat, general-potpukovnik Zvonko Jurjević, koji je pak imao potpuno različite stavove od prethodnika. Jurjević se upravo na Zemuniku nekoliko puta istaknuo s rigidnim istupima, stoga valja naglasiti činjenicu kako je zbog golemog razaranja kojeg je na teritoriju Hrvatske prouzročilo zrakoplovstvo JNA protiv njega je već u studenom 1992. dignuta optužnica za ratni zločin prema civilnom stanovništvu. Nadalje, zapovjednik 5. korpusa RV i PVO, Hrvat general-major Marjan Rožić (po nacionalnosti Hrvat) premješten je od početka srpnja 1991. na novu dužnost, a novim komandantom 5. korpusa RV i PVO imenovan je pukovnik Ljubomir Bajić. Bajić je u daljnjem razvoju ratnih događaja u Hrvatskoj, ali i na samom prostoru Zadra i Zemunika, imao važnu ulogu.
Odmah po imenovanju na novu dužnost Bajić je 3. srpnja 1991. za civilni promet zatvorio tri zračne luke: Zagreb, Pulu i Zemunik. U srpnju mjesecu (14. srpnja 1991.) na Zemuniku je organizirana impresivna pokazna vježba zrakoplovima, a početkom kolovoza Zemunik je posjetio komandant RV i PVO, general-potpukovnik Zvonko Jurjević, koji je najavio da će vojna akademija iz Zadra preseliti u Rajlovac (Bosna i Hercegovina), dočim će u Zadru ostati dijelovi ratnog zrakoplovstva. U pripremi za rat zapovjednici JNA lokalnu zajednicu podsjećali su na činjenicu da je na samo nekoliko kilometara od Zadra smještena zrakoplovna sila. Već spomenuti pukovnik Bajić osobno se iskazao u demonstraciji prijeteće sile 21. kolovoza 1991. kada je ujutro oko 10 sati poletio iz Bihaća, probio zvučni zid nad Zadrom i potom sletio na zračnu luku Zemunik.
Zapovjedni kadar na Zemuniku već do rujna 1991. očistio se od Hrvata, a tijekom vremena, posebno u razdoblju najžešćih okršaja pješačke snage ojačavaju se rezervnim sastavom JNA, kako sa okolnih područja nastanjenih pretežno Srbima, tako i iz drugih dijelova Jugoslavije. Zračna luka na Zemuniku od jeseni 1991. postala je jako pješačko uporište. Sudeći po ratnim dnevnicima 180. mtbr i podacima prikupljenim obavještajnim radom tamo je u jednom razdoblju bilo izmješteno od oko 800, a vjerojatno i više od 1000 vojnika.
Teško je precizno odrediti o kojem broju vojnika je riječ, no ukoliko za odrednicu uzmemo dostupne podatke iz primjerice ratnog dnevnika 180 mtbr 9. korpusa JNA, možemo zaključiti kako takve procjene vjerojatno nisu pretjerane. Naime, ratni dnevnik od listopada 1991. pedantno bilježi kako na Zemunik dolazi velik broj svježih pješačkih snaga. Katkad one dolaze kao zamjena (smjena), no često se jednostavno navodi kako su pristigle nove snage rezervista. Također, pažljivim brojanjem zabilježenih pokušaja bježanja vojnika dolazimo do podatka kako je u razdoblju kada se pokreću otvoreni napadi na Zadar (listopad 1991.) pa do 15. siječnja 1992. iz redova 180. mtbr smještene na Zemuniku pobjeglo ili pokušalo pobjeći 122 vojnika. Jednostavnom računicom dolazimo do zaključka kako je broj vojnika, podoficira i oficira koji nisu bježali morao biti višestruko veći. Valja naglasiti kako je u zračnoj luci djelovala i postrojba 63. padobranske brigade („niških specijalaca“), dodatno ojačana ljudstvom od početka izbijanja ratnog sukoba. Iako su informacije o njihovom broju i djelovanju nedorečene (proturječne), prisutnost „niških specijalaca“ imala je svoju težinu, iako ju je teško realno vrednovati. Nadalje, borbena moć na Zemuniku se ojačava časničkim kadrom i bojnom tehnikom koja se izvlačila iz vojarni u Zadru i vojarne u Šepurinama. Postupno je za potrebe 9. korpusa JNA, tako i za osiguranje zračne luke, prebačena oprema Artiljerijsko školskog centra iz Zadra kao i postrojbe i bojeva raketna tehnika PVO.
Osim što se od jeseni 1991. zračna luka na Zemuniku pretvara u moćno pješačko uporište, na nju se od izbijanja sukoba u Sloveniji prebazirao dio zrakoplova 82. avio brigade iz zračne luke Cerklje, a samim time i piloti i tehničari-mehaničari, a čime je dodatno ojačana i borbena moć 105. lba puka. Uz pilote iz Komande Vazduhoplovne vojne akademije i Centra za teorijsku nastavu (otprilike oko 30 pilota), te pristigle jake snage iz Slovenije, u jednom razdoblju na Zemuniku bila je smještena zrakoplovna sila JNA koju moramo smatrati značajnom. Neovisno o tome što je „avio-baza“ bila maksimalno ojačana pristiglim ljudstvom i bojevom tehnikom, poučeno lošim iskustvima u kratkotrajnom ratu u Sloveniji, Ratno vazduhoplovstvo JNA postupno je počelo izvlačiti opremu izvan lokacija potencijalnog sukoba. U suprotnom, letjelice bi bile previše izložene dometu protuzračne obrane hrvatskih snaga jer linija bojišnice bila je u neposrednoj blizini. Tijekom cijelog kolovoza sa Zemunika je dnevno sa po dva helikoptera evakuirana Komanda VVA u Rajlovac.
Također, iz zračne luke Zemunik na Udbinu je postupno premještena Komanda 105. lba puka s dvije eskadrile, koje su pak potom uključene kao podrška u borbenim djelovanjima snaga 9. korpusa na bojišnicama sjeverne Dalmacije i Like. Dotad je najveći dio Hrvata već napustio službu na Zemuniku (ili se nije ni vratio na posao), a dio ljudstva zbog ratne psihoze ili neslaganja nije želio nastaviti služiti JNA. Stoga i ne čudi što je u takvom okruženju morao reagirati i general-potpukovnik Zvonko Jurjević u čijoj prisutnosti se 15. kolovoza 1991. nakon napuštanja još 11 djelatnika nesrpske nacionalnosti čitala prijeteća zapovijed kako će kadar sa Zemunika biti premještena u druge dijelove Jugoslavije. Na odluke pilota i zaposlenih koji su još u kasno ljeto premišljali da li ostati ili napustiti primamljivu službu u JNA zasigurno su velik utjecaj imali i mediji.
Tako je primjerice zadarski „Narodni list“ 28. rujna objavio popis pilota 105. lba puka koji su do tada borbeno djelovali na ciljeve u Hrvatskoj. Bio je to samo jedan od brojnih slučajeva javnog pritiska na pilotsko osoblje da ne izvršavaju borbene zadaće, što je uostalom imalo i priličnu logiku, jer većina njih bila je nastanjena u Zadru ili su čak zasnovali obitelji na tom području. Zanimljivo, po zadarskom „Narodnom listu“ krajem rujna 1991. je na Zemuniku bilo zatočeno više od 10 pilota koji nisu željeli borbeno djelovati ka Zadru.
Stanje ratne psihoze, ne samo među pilotskim osobljem, nije bilo lako kontrolirati jer zračna luka na Zemuniku golemo je područje, kojega je valjalo čuvati pod stalnim pritiskom hrvatske strane koje su provodile neprekidan psihološki rat. Napetosti na zračnoj luci započele su još prije izbijanja ratnog sukoba. Primjerice, dok se 5. travnja 1991. u Zadru vršio poziv na upis u dragovoljačke postrojbe, Srbi su u susjednom Smokoviću izjavljivali da će u slučaju sukoba zaštitu tražiti unutar vojnih objekata, dočim su Hrvati iz Donjeg Zemunika isti dan prijetili da će u slučaju eskalacije kninske pobune „zapaliti aerodrom Zemunik“.
U lipnju je na zračnoj bazi zabilježen oružani napad vojnika Ristić Slobodana (Srbina iz Kotor Varoši, BiH) koji je u Zagrepčanina Španjur Zdenka ispalio četiri metka dok je ovaj držao stražu. Neugodnoj atmosferi koja je rasla na zračnoj luci osim pritiska izvana sigurno su doprinosile i glasine koje su kao relevantne prikupljali obavještajci 9. korpusa JNA. Tako je 14. srpnja 1991. u Operativni centar 9. korpusa JNA u Kninu pristigla vijest kako „PU Zadar ima 8000 pripadnika MUP-a, i da je velik deo njih stacioniran oko aerodroma Zemunik“, a nakon napada zrakoplovima na selo Dubravice u šibenskom zaleđu javljeno je kako će navečer 15. kolovoza „poći 500 pripadnika ZNG iz Šibenika prema Zadru, kako bi raketama napali aerodrom na Zemuniku“. Sve to bio je samo uvod u ratovanje informacijama, diverzijama, zasjedama i svim ostalim oblicima psihološkog pritiska na agresora koji je bio smješten u zračnoj luci na Zemuniku, a što će kulminirati od započinjanja otvorene agresije na grad Zadar i okolicu.
Nakon osvajanja velikog dijela prostora u zadarskom zaleđu, postrojbe JNA krenule su u napad na grad Zadar, koji je od početka listopada 1991. praktično bio u okruženju sa svih strana.
Zračna luka Zemunik postala je polazištem za udare topništvom, za pokretanje pješačko-tenkovskih napada, ali i udara zrakoplovima počevši od 4. i 5. listopada 1991. Oružani sukobi oko zračne luke započeli su ranije, već krajem rujna, odnosno još početkom tog mjeseca kada je dio zračne luke namijenjen za civilni promet bio stavljen van uporabe.
No, iako su na tom području izgrađeni dodatni zakloni, a u pristanišnoj zgradi smjestio se minobacački vod, dočim je civilni toranj služio kao promatračnica s koje se moglo promatrati kompletna okolica, civilna pista na Zemuniku očito je bio najosjetljiviji položaj za kontrolu.
Naime, već od početka listopada tamo se odvijaju oružani okršaji. Tako Dnevnik rada Operativnog centra 9. korpusa JNA već za 01. listopad 1991. navodi: „00.45 – počele su mine da padaju i po aerodromu Zemunik. Jedna grupa ZNG se verovatno probila i do tornja na civilnom aerodromu“. Veći dio daljnjih stradavanja bilježi se ponajviše na tom dijelu zračne luke, stoga se tog otvorenog prostora počinju kloniti i pripadnici JNA. Osim što su bili u opasnosti od hrvatskih prijetnji pješačkim oružjem i topništvom, pripadnici JNA stradavali su na tom području i od mina, kao primjerice 1. prosinca 1991. kada je šest vojnika ranjeno prilikom postavljanja minskog polja.
Iako su imali dominantnu poziciju, odnosno bili nadmoćni, pritisak na vojnike unutar zračne luke od samog početka sukoba bio je svakodnevan, a u rješavanje interventnih problema (diverzija, zasjeda, miniranja) uključivani su pripadnici 63. padobranske brigade, „niški specijalci“.
- nastavlja se -
1. dio
foto: 1. DPCM/arhiva HTV, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
