POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Damien Lamothe jedan je od najmlađih stranih dragovoljaca koji se priključio obrani Republike Hrvatske. Nakon što je u srpnju 1991. napunio 18 godina, početkom kolovoza pošao je u opasnu ratnu avanturu. Avanturizam, svejedno koje razine, od brojnih motiva ipak je svim stranim dragovoljcima barem jedan od razloga što su krenuli u rat, braniti Hrvatsku.
No priča Damienea Lamothea svakako je posebna već iz tog razloga što potječe iz dobrostojeće obitelji francuskih intelektualaca. Oba su roditelja doktori, a s očeve strane preci su služili francusku vojsku kao visoki časnici.
U doba kada je prelomio poći u rat, Damien je završavao srednju školu. Zapravo je klasičnu srednju školu napustio već sa 16 godina i upisao je vojnu školu za školovanje budućih časnika, specijaliziranih za tehničke struke: L'École nationale technique des sous-officiers d'active (ENTSOA). U završnoj fazi odlučio je kako se ipak neće specijalizirati za tehničke službe nego nastaviti školovati se za vojnika. No put ga je odveo u drugom pravcu.
Damien se od ostalih stranih dragovoljaca razlikuje i po tome što je, iako jako mlad, raspolagao brojnim informacijama o Jugoslaviji. Primjerice, znao je za nacionalne probleme u toj državi, imao je saznanja o osnovnim povijesnim činjenicama netrpeljivosti između republika Hrvatske i Srbije. Tijekom školovanja stekao je nekoliko prijatelja povezanih s francuskim Hrvatima, tako da je podosta znao i o političkoj pozadini i problemima hrvatske emigracije. Damien je bio romantičan idealist, mladi pobunjenik, protivnik imperijalizma svake vrste što je pak utjecalo da s prezirom prati krizu u Jugoslaviji:
"Tada sam na prilično jednostavan način rezonirao problematiku. Srbi su bili veliki nacionalisti, koji su koristili mehanizme državne moći za svoje ciljeve. Za mene su tada bili narod na tuđoj zemlji koju su željeli prisvojiti...Kada je započeo rat u Sloveniji, Europa nije reagirala. Za mene je to bio čin pokušaja imperijalističkog osvajanja u srcu Europe, što se nikako nije poklapalo sa željom civilizirane Europe da se ujedini. Tako da sam ja već od prvih pucnjeva u Sloveniji razmišljao o polasku u rat. Razmišljao sam i u vrijeme krize na Baltiku, pa Rumunjskoj i svugdje gdje je narod rušio okove komunizma, ali bio sam premlad da se priključim. Trebalo mi je dva tjedna da donesem konačnu odluku. Sjećam se malenog novinskog članka u „Le mondeu“ od 27. srpnja 1991. koji je izvjestio o 20 poginulih u jednom danu i riziku da izbije rat. Bilo je jasno da će izbiti rat...Ukratko, uključio sam se jer sam na to gledao kao borbu protiv imperijalizma, protiv komunizma i nelegitiman pokušaj jednog naroda da prisvoji tuđi teritorij. Naravno, motivirao me i mladenački adrenalin. Želio sam biti aktivni sudionik ovako važnog povijesnog događaja. Osjećao sam da dajem smisao svojem životu, da se nalazim u pravom mjesto i u pravo vrijeme. Naravno, vrlo brzo, moja ideološka i „pravdoljubiva“ motivacija pretvorila se u nešto mnogo realnije. Dušom sam prionuo uz hrvatski narod, postala je to vrlo intenzivna ljubav. Bila su to moja braća po oružju. Bio je to narod s kojim i za kojeg živim. Njihove obitelji, bližnji, svi ti mali ljudi uskoro, kroz svega par tjedana, postali su razlogom, motivacijom, mojim jedinim ciljem borbe. Nestala je iz mene politika, ideologija, briga za komunizam ili velike svjetske urote. Osjetio sam da postajem Hrvat. Zapravo sam to i rekao kada su me roditelji nakon pada Vukovara molili da se vratim. Rekao sam im: 'Ne mogu jer se više osjećam Hrvatom nego Francuzom'."
Damien je razradio zanimljiv plan kako pristupiti hrvatskim snagama. U novinama „Paris Match“ pročitao je članak o hrvatskom legionaru koji se vratio u Hrvatsku i preuzeo zapovjedanje postrojbom za specijalne namjere što mu je dalo ideju, a uskoro je pronašao sudruga, dovoljno avaturistički nastrojenog za nagovor na bizarno putovanje. Naime, Stephan P. Imao je vojnog iskustva i uz njega bi se bilo lakše predstaviti hrvatskim zapovjednicima kao mladić s iskustvom služenja Francuske Legije stranaca.
"Plan je bio da stignemo vlakom i potražimo prvu vojarnu, odnosno pronađemo nekog nadležnog kojemu bi rekli kako smo došli na poziv našeg prijatelja s kojim smo služili Legiju stranaca, a koji zapovjeda jednom specijalnom postrojbom. Ako bi se sve odvijalo po planu, našli bi tog legionara, objasnili bi mu naše motive i političke poglede, te da smo se poslužili s laži uvjereni kako će nas on, kao legionar upoznat s francuskim mentalitetom, najbolje shvatiti."
Planirano su i ostvarili. Vlakom su preko Italije i Slovenije došli do Zagreba, zadovoljni što su uspjeli preći slovensku granicu bez prevelikih pitanja carinika o motivima njihovog puta. Dolazak u Zagreb podsjeća na iskustva još nekih stranih dragovoljaca koji su pristizali samoinicijativno. Uglavnom su se svi oni na samom Glavnom kolodvoru raspitivali o mogućnostima da pristupe vojsci. Svaka od tih priča zbog zbunjujućeg karaktera ima i duhovit prizvuk:
"Dokopali smo se Zagreba, pronašli smo na glavnom gradskom trgu turistički ured i tražili da nas upute na karti gdje je najbliža borbena zona. Mlada službenica, mislivši da smo turisti, pokušala nas je smiriti informacijama kako u Zagrebu nema opasnosti, a mi smo joj tri puta objasnili da zapravo želimo ići u ratna područja. Izvukla je turističku mapu s logom raznih vukova, medvjeda i ovaca koji prate turističke putove i pokazala nekoliko smjerova. Jedan je bio ka Dalmaciji, drugi Posavina/Slavonija i treći na području Siska i Karlovca. Naravno, izabrali smo što nam se činilo da je najbliže Zagrebu."
- nastavlja se -
Foto: 1, 2. i 3. UCM, 4. Joško Martinović
Autor: Tomislav Šulj
