POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
Došli smo netom uoči konačnog napada na Petrinju što je bilo novo poražavajuće iskustvo... Upotrijebili su sva moguća oruđa, potiskivali su nas avionima, tenkovima, pješacima i protuoklopnim sredstvima.
...
Damien je prešao je u 1. Bojnu 2. Gardijske Brigade, kasnije poznatiju kao „Crne Mambe“. Bila je to postrojba sasvim drugačijeg profila, no ništa se nije promijenilo po pitanju sigurnosti na ratom zahvaćenoj Banovini. Naprotiv, pobunjeni Srbi od jeseni su krenuli u osvajanje teritorija udruženi s postrojbama JNA koja se dotad barem prividno predstavljala kao neutralni čimbenik oružanog sukoba. Lamothe je s „Mambama“ sudjelovao u najtežim borbama na Banovini. Pristupio im je u ratnom kaosu uoči konačnog pada Petrinje, bio je sudionik čuvene pobjede kod Novog Farkašića i kasnijeg prodora hrvatskih snaga ka Glinskoj Poljani.
„Pristupili smo Gromovima, zapravo je po nas vozilom u Jodno došao zapovjednik, Miodrag Demo. Uključili smo se u 1. satniju, borbenu grupu s kojom smo sudjelovali u svim akcijama, sve do proljeća 1992. godine. Zapravo smo došli netom uoči konačnog napada na Petrinju što je bilo novo poražavajuće iskustvo...Upotrijebili su sva moguća oruđa, potiskivali su nas avionima, tenkovima, pješacima i protuoklopnim sredstvima. Polako smo se od policijske postaje povlačili k izlazu iz grada. Nas 6 u povlačenju kod mosta gađao je snajper, no potom nas je zasula minobacačka vatra. Momka ispred mene šrapnel je pogodio u trbuh. Krenuli smo ga ubaciti u kamion, a u razmjeni vatre jedan metak pogodio je Stephanea u koljeno što nisam ni vidio. Jurili smo ka bolnici, a čovjek na mojim rukama imao je prosuta crijeva, blijed, bilo je jasno da neće preživjeti. Tada sam osjetio kao da se svijet ruši. Osjetio sam tugu, krivnju, tjeskobu. Petrinja je pala, Stephan je bio ranjen, čovjek je umro u mojim rukama. Sve je bilo tako crno. No to je rat. Već isti dan raspoloženje je popravila vijest da je Ninđa sa suborcima srušio neprijateljski helikopter nakon čega su zarobili pilota“.
Konačni pad Petrinje zbio se 21. rujna 1991., a branitelji su imali su krajnje težak zadatak zaustaviti daljnji prodor velikosrpske agresije. Jedno po jedno padalo su mjesta na Banovini. JNA i pobunjenici bili su sve bliži rijeci Kupi i konačnom cilju, da dopru nadomak Zagreba. U tim borbama, svakodnevno ratujući, poseban obol dala je 2. GBR „Gromovi“. Preokret na bojišnici zbio se obranom kod Farkašića nakon čega su hrvatske snage štoviše i potisnule neprijatelja u velikom protunapadu. Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, krajem listopada 1991. bilo je poprištem velikog boja kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe JNA i pobunjenih Srba protiv malobrojnih gardista Prve satnije, 1. Bojne 2. brigade ZNG-a pomognutih s nekoliko domaćih branitelja. Sudeći po zapovijedima JNA konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravnom prijetnjom gradu Zagrebu. No, u Novi Farkašić samo nekoliko dana ranije stiglo je 20-ak „Crnih Mambi“ koji su brzo uočili strateški značaj sela kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati. Branitelji su pripremili kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 17. listopada, nakon avionskog i topničkog bombardiranja, uslijedio je kombinirano tenkovsko-pješački napad daleko nadmoćnijeg neprijatelja iz dva pravca, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen veliki broj pješaka.
„O tom boju toliko je toga ispričano da nema potrebe iznova detaljizirati značaj pobjede. Bio sam smješten u kući s Draženom Naglašem, Dadom Horvatom, Tihomirom Bartolićem – Tičijem, Ivicom Šafarićem – Ninđom, možda još nekim, a bila su s nama i dva novopridošla Francuza: Pierre Alexandre i Jeff Benoist. Ujutro, Srbi su pompozno krenuli ka selu. Zauzeli smo položaje na raskrižju. Na južnom ulazu sela čekali smo da priđu tenkovi i pješačke snage. Dado Horvat rukovao je Osom, ja sam dužio dvije rakete. Zvuci tenkova koji se zagrijavaju za polazak iz Glinske Poljane bio je jezovit. JNA nas je teško bombardirala i udarala topništvom dok se njihova kolona primicala. S Dadom sam čekao da ispalimo Ose kada se primaknu. Dalje od nas, tenkove su sa Zoljama čekali Tiči i Naglaš. Tiči je opalio Zoljom u tenk, a tada su nas strahovito počeli tući topništvom, posebno VBR-om. Prvo na otprilike 80 metara, pa na 50 metara udaljenosti, a vatra se po istoj liniji primicala. Prilično gadan osjećaj kad znaš da vatra iz VBR-a uništava sve u krugu. Zalegli smo u jarak. Mislio sam da bi se se pravovremeno trebali pomaknuti naprijed jer će nas jedan od slijedećih udara VBR-a direktno poklopiti ukoliko nastavi gađati po istoj paljbenoj liniji. Kalkuliranje gdje će udariti salva VBR-a pomalo sliči na igranje „ruskim ruletom“. Tako se i moja procjena pokazala krivom. Mislio sam pričekati još jednu, no već prva slijedeća salva obrušila se direktno na moj položaj, a jedna od raketa eksplodirala je na svega nekoliko metara. Spasilo me samo to što sam bio nisko u jarku, ispod drveta. Dobio sam nešto šrapnela i drugih krhotina po leđima, bio sam doduše „onesposobljen“, ali ipak živ i lakše ranjen. Kad sam došao k sebi i izvirio, vidio sam što je udar učinio velikom stablu povrh jarka. Jednostavno ga je presijekao. Kasnije, kad su drugi vidjeli tu scenu zvali su me „Srećko“. No za to vrijeme trajao je pakao u Farkašiću. Naši su lupali raketama i skidali tenkove kao na video-igri. U tome ipak nisam sudjelovao. Odvezli su me šokiranog u bolnicu, zakrpali rane i drugo jutro opet sam se vratio u Farkašić“.
- nastavlja se -
Foto: UCM
Autor: Tomislav Šulj
