PRESS
INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Dida
Deklaracijom se trebalo poštovati dostojanstvo stradalnika Domovinskog rata
Ako još ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koje hoće moju glavu. Ja, dakle, nemam zbog čega bježati.
Što je to što je očekivao, poslije stradavanja i liječenja, od društva i vlasti ratni vojni invalid po povratku u društvo?
...
Nakon perioda oduševljenja uspjesima branitelja i perioda respekta ratnog vojnog invalida na red je došao period triježnjenja vlasti, tijekom kojeg je vlast analizirala i preispitivala svu težinu zbrinjavanja ratnih vojnih invalida, uopćeno ratnih stradalnika Domovinskog rata.
Krenula je država kao institucija dobrim putem da rješava i riješi probleme stradalnika Domovinskog rata. Donesena je, odnosno izglasana u Saboru, Deklaracija kojom se ističe važnost poštivanja dostojanstva stradalnika Domovinskog rata.
Pozivalo se tom Deklaracijom kompletno društvo da svojim postupcima čine i rade na poštivanju dostojanstva invalida. Međutim dosta je tih postupaka i radnji koje su morale biti učinjene od svih segmenata društva prema invalidima ostale samo u obliku norme.
Država je svojim zakonima, propisima, pravilnicima zamijenila svoju proaktivnu politiku sudjelovanja u izjednačavanju neadekvatnog i neprirodnog položaja invalida kao jedinke u odnosu na druge jedinke društva.
Što je država, koja je trebala biti kao nositelj uključivanja branitelja invalida u dijelove društva, učinila izbjegavanjem proaktivne politike prema toj populaciji?
Proizvela je neku vrstu inertnosti osoba s invaliditetom koji su nažalost izgubili volju za borbom sa sustavom ili su nažalost, što je još gore od ove prve činjenice, bili zadovoljni svojim skromnim položajem.
Naime, da ne ispadne da autor nema pojma o zakonima koji štite branitelje invalide, činjenica je da podrškom brojnih institucija društva, konvencijama o pravima invalida, čak zakonskim aktima invalidi imaju svoja prava ali njihovi krajnji korisnici, izgubljeni u masi svega toga, jednostavno se ne snalaze.
Pustimo sad činjenicu što se oni ne snalaze, reći će mnogi, to je njihova osobna stvar. Ali je pusta činjenica da se ne snalaze ne samo oni, nego i institucije društva koje trebaju rješavati njihove probleme. Tu je problem.
Stoga su se invalidi domovinskog rata okrenuli udrugama koje su više/manje uspješno rješavale njihove probleme.
Što su udruge posjedovale kao alate u borbi sa sustavom?
Samo i jedino u neograničenim količinama entuzijazam, snalaženje u vodama lokalne politike i osobno volonterstvo.
Da, to je bila stvarnost i odgovor na realna očekivanja stradalnika Domovinskog rata. Neizvjesnost.
Pozdrav od autora.
Foto: UCM
Autor: Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
