BLOG
Piše: Ivica Šafarić - Ninja
Pravi sud je u Vukovaru i mnogim stratištima Hrvatske
I herojstvo i hrabrost i upuštanje u smrtnu pogibelj da se spasi mali psić postaju mi nekako bliski i objašnjivi. Shvatio sam da su svaka vlat pšenice, svaki klip kukuruza, svako zrno raži, rasli na hrvatskoj zemlji. Oni su plod našeg čovjeka, radost i tuga naše majke, žene. Sve je to naše zajedništvo, zajednička ljubav, radost i bol. A to su argumenti za koje se valjalo boriti i prolijevati krv. I život dati.
Prvoga dana srpnja 1991. godine zapovjednik 2.A gardijske brigade “Grom” dobiva obavijest da se JNA sprema na izlazak iz vojarni u Zagrebu i da se priprema politički udar na legalno izabranu vlast u Republici Hrvatskoj, odnosno Zagrebu. Stoga zamjenik zapovjednika Prve pješačke bojne, Marijan Sokolić, vrši pripremu postrojbe i čeka novu zapovijed. Sljedećeg dana, 02. 07. 1991. godine oko 03.00 sata krećemo prema Zagrebu i zauzimamo položaje u kvartu Zapruđe, oko vojarne “Maršal Tito”. Zapovjednici nas raspoređuju na tri strateške točke: 1. u okolne zgrade i kuće, 2. na područje u blizini vojarne, 3. oko Mosta Mladosti i Mosta Slobode.
Toga se jutra građani Zagreba aktivno i hrabro stavljaju u obranu svoga divnoga grada. Samoorganizirano izlaze na ulice i uskoro su na Mostu Mladosti i Mostu Slobode postavljeni zapriječni ježevi i cisterne s gorivom. Mostovi su minirani i sve je poduzeto da vojska ne može prema središtu grada. Tijekom toga prijepodneva došlo je do nekoliko sukoba s brojnijom i bolje naoružanom vojskom. U borbenom djelovanju ranjeno je nekoliko civila te zamjenik zapovjednika Bojne Marijan Sokolić i zamjenik zapovjednika Treće pješačke satnije, Tihomir Kundit.
Tako su branitelji i narod Zagreba spriječili izlazak vojske iz vojarne, a što bi se dogodilo da je prodrla u grad teško je zamisliti. Posljedice bi bile strašne. Bila je to jedna od povijesnih pobjeda nad vojskom i njihovim četničkim pomagačima.
...
Često se sjetim te prve godine obrane Domovine. I kao vojniku i kao hrvatskom rodoljubu često mi nije jasno što je to tjeralo hrvatski narod i hrvatskog mladića da želi napraviti nešto veličanstveno u obrani zemlje. Godinama poslije rata mislim na suborce, prijatelje, koji su trenutak prije borbe zbijali šale, pričali o životnim planovima, smijali se kao djeca radosnim i neobuzdanim smijehom, a samo nekoliko minuta ili sati kasnije bili mrtvi ili teško ranjeni. Često si pokušavam objasniti razloge zbog kojih su građani Zagreba i drugih mjesta gdje su se vodile krvave bitke, stavljali svoje živote na kocku, igrali se sa smrću. Jedini razuman nameće se zaključak da je samostalna i suverena Hrvatska bila duboko u njihovom srcu. Bila je to dugogodišnja težnja i želja. Vjera u bolje sutra.
| Drugi upravo čitaju... |
|
Pokupski seljaci, gospićki gorštaci ili vrijedni Podravci svoju su borbu dokazivali i sebi i drugima. Kako inače shvatiti da je u potpuno porušenom i popaljenom selu, susjed susjedu zbrinjavao stoku, brinuo se o malom mačetu koje je tek progledalo. S nama su bili psići kojih se gotovo nismo mogli riješiti ni u trenutcima smrtne pogibelji. Slučajevi kada je susjeda ili komšinica smrtno stradala u susjednom dvorištu jer je željela nahraniti nekoliko kokica teško da se mogu objasniti nekome tko nije živio na ovim prostorima.
Sada znam da su i ta kravica i ta kokica i taj psić bili simbol novoga zajedništva i suživota naroda u Hrvatskoj. Ogromna je većina hrvatskih branitelja izašla čista iz rata. Oni su ostvarili svoje ideale koji su im u tim trenutcima bili bitni, važni, dobri i pravedni. Slušao sam puno razloga i pokušao razumijeti svakog borca. I herojstvo i hrabrost i upuštanje u smrtnu pogibelj da se spasi mali psić postaju mi nekako bliski i objašnjivi.
Shvatio sam da su svaka vlat pšenice, svaki klip kukuruza, svako zrno raži, rasli na hrvatskoj zemlji. Oni su plod našeg čovjeka, radost i tuga naše majke, žene. Sve je to naše zajedništvo, zajednička ljubav, radost i bol. A to su argumenti za koje se valjalo boriti i prolijevati krv. I život dati.
Znam da je previše suza i krvi proliveno u Domovinskom ratu i to se jednostavno ne zaboravlja, ali vrijeme će polako liječiti rane. I one najteže.
A povijest će, premda je neki pokušavaju krojiti prema svojim potrebama, ostati zapisana na tisućama grobova, porušenih i popaljenih kuća. Stotinama tisuća invalida. I na Ranjenom Isusu u kapelici Novoga Farkašića.
Ljudi ponekad zaboravljaju koliko su bili zli i okrutni.
Srame se svojih postupaka, a mogli su i drukčije postupati. I Međunarodni sud u Haagu ima sporedno značenje.
Pravi sud je u Vukovaru i mnogim stratištima Hrvatske. Zločincima i njihovom pokoljenju pravi sud je duši i obrazu.
Postupci koji u tim trenutcima određuju čovjeka onakvog kakav uistinu jest pokazuju pravo ljudsko lice i pravo njegovo srce. Redovito susrećem ljude, suborce, koji su birali teške zadatke samo da bi svima poslije bilo bolje.
Njihove oči još blistaju poznatim detaljima. U njihovim pokretima prepoznajem poznata ratišta i poznate bitke.
I bude mi lakše kad znam da sam se u ratu borio pošteno i hrabro. Sada moji mnogobrojni prijatelji prolaze kroz život čista obraza. Jer, ipak, životna filozofija kaže da u ljubavi i ratu nije sve dopušteno.
Bogu i Domovini vjerni !
Predsjednik Udruge "Crne Mambe" - Ninja
Foto: 1. UCM
Ivica Šafarić - Ninja
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
