Međugorje: Nikakva čuda, već stvarnost koju znamo zaboravljati | Crne Mambe

BLOG

PREDSJEDNIK UDRUGE

Hodočašće u Međugorje (6. i 7. travnja 2019.)

Međugorje: Nikakva čuda, već stvarnost koju znamo zaboravljati

Piše: Ivica Šafarić - Ninja

„Draga djeco!

Moj Sin mi je dopustio da ostanem

ovoliko dugo s vama, da vam pomognem

i da vas zaštitim jer, draga djeco, ne možete sami.“

Hodočašće u Međugorje za vrijeme korizme je bilo predivno iskustvo. Mnogo mi je značilo. Štoviše, to je bio moj prvi put na mjestu ukazanja naše Kraljice mira. Majke Božje.

Moj prvi put jednog neopisivog mira. Na trenutke sam žalio što davno nisam otišao. No, bio sam. I ne žalim. Osjetio sam taj osjećaj. I želim ga opet.

...

U organizaciji Udruge veterana Zagrebačke tržnice i Petra Janjića – Tromblona te Udruge „Crne Mambe“, dana 6. i 7. travnja 2019. uz molitvu smo proveli prekrasan vikend u Međugorju.

Na putu prema Brdu ukazanja promatrao sam ljude. Bilo je tamo mnogo invalida, bolesnih i starijih ljudi. Svi su oni koračali prema Gospi bez traga grča na licu. Pretpostavljao sam da osjećaju isto što sam i sam osjećao. Na tom putu nema težine, nema boli. Zaboravljamo na njih. Ali nikakva čuda o kojima mnogi pričaju. Nisu to čuda. Ono što tamo postoji je istina. Vjera. Vjera u dragog Boga. Vjera u Gospu. U ljubav. Vjera u bolje sutra. Vjera u ljude. Ono tamo… Ono je stvarnost. Stvarnost koju znamo zaboravljati. Stvarnost koja nas čini pozitivnima i sretnima. Ono tamo je dokaz da sve negativno u nama ljudima može nestati. Da nema te bolesti koja nam može poljuljati istinitost našeg Isusa. Majke. I velikog Oca svih nas. Ono je dokaz da nikad nismo sami.

Bilo mi je prekrasno slušati Dragu Vidović. Ženu koja je i sama davno osjećala ljubomoru i zavist… Kao djevojčica se družila s djecom vidjelaca. Baš njoj se Djevica Marija nije ukazala. U to je vrijeme i sama bila puna loših osjećaja. No, vrijeme… Odrastanje, ono istinsko, duhovno odrastanje joj je pokazalo da se sve događa s razlogom.

Vjerujete li u to? Vjerujte.

- sadržaj se nastavlja -

S obzirom na još nekoliko dana do Uskrsa, probudimo se. Zapitajmo se. Kakvi smo ljudi? Kakav život živimo? Dajemo li dovoljno? Imamo li prava da budemo poštivani od Boga?

Već godinama slušam o vjernicima koji se odriču mnogih stvari pri iščekivanju Uskrsa. Odriču se svojih poroka. Svi ih mi imamo. I gledamo na to kao na svoju žrtvu za Isusa. Vrijedno je to poštovanja. No, rijetko čujem da se netko odriče ljubomore, zavisti, pohlepe, sebičnosti… Rijetko se odričemo velikih grijeha koje činimo. No, nikad nije kasno. Možda je sad to vrijeme. Vrijeme kada se nećemo odreći na 40 dana. Vrijeme kad istinski odlučujemo promijeniti se. Zamijeniti grijehe dobrotom, pomaganjem, dijeljenjem, brigom za druge… Zamijeniti ih zauvijek. Biti bliži Bogu.

Uz vjeru, uz želju za boljim, s pogledom na svoje bližnje, s rukom pruženom za zajedništvo i potragom za tuđim osmjesima, u miru čekajte.

Stiže nam Uskrs. Neka vam je blagoslovljen!

Drugi upravo čitaju...