PRESS
PRESS: Komentar
Alija Izetbegović od jeseni 1992. godine nadalje imao sasvim konkretne dogovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni istočne Hercegovine i Sandžaka.
Od sudskog procesa koji se pred Tribunalom u Den Haagu još uvijek vodi protiv šestorice hrvatskih generala i dužnosnika Herceg Bosne (Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića, Valentina Ćorića i Brune Stojića), kako kažu analitičari, do sada nije bilo složenijeg, niti je ikad podignuta opsežnija optužnica.
O razlozima zbog kojih je to tako moglo bi se naširoko govoriti, međutim, možda bi najproduktivnije bilo ipak kratko razmotriti neke od temeljnih postavki na kojima počiva ta optužnica i usporediti ih s činjenicama i argumentima. Tek u takvoj konstelaciji – pri čemu se uporišne teze optužnice uspoređuju s faktima – dobiva se potpuna slika njezine utemeljenosti ili neutemeljenosti.
...
- Ključna teza u optužnici Tribunala jeste ona o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na čijem su čelu stajali predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, a pripadali su mu i general Janko Bobetko, Mate Boban i spomenuta šestorica optuženih koji su već 13 godina u pritvoru haaškog Tribunala a da im još uvijek nije izrečena pravomoćna presuda;
- Kao temelj „udruženog zločinačkog pothvata“, naznačeni su „agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“ i „stvaranje HZ/HR Herceg Bosne“;
- Iz ove dvije teze posljedično se izvlači zaključak kako je cilj političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio etnički očistiti dijelove Bosne i Hercegovine od muslimanskog življa i priključiti ih Republici Hrvatskoj, čime bi se stvorila tzv. Velika Hrvatska.
Krenimo od kraja
- Gdje je, kad i od koga razrađen plan za stvaranje bilo kakve „Velike Hrvatske“, koji dokumenti takvo što sadrže i kad i kako se on provodio?
- Gdje je to od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini vršeno bilo kakvo etničko čišćenje muslimana, odnosno, postoji li barem jedan jedini dokaz da je bilo kada i bilo gdje tijekom rata (1992-1995.) od strane HVO ili HV opkoljena i napadnuta ijedna muslimanska enklava?
(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bošnjačko-hrvatski_sukob:_Dolina_Lašve)
Tko je koga napadao u srednjoj Bosni (!?); crveno - područja pod srpskom kontrolom; zeleno – područja pod muslimanskom kontrolom; plavo – hrvatske enklave
Kad se dobiju objektivni i istiniti odgovori na ova dva pitanja, tvrdnje o „agresiji Republike Hrvatske na BiH“ i o „zločinačkoj naravi HZ/HR Herceg Bosne“ padaju u vodu, a samim time se urušava i konstrukcija „zločinačkog pothvata“ čija je namjena više nego očita: proglasiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u BiH jedinim agresorima u zlonamjernom i nakaradno definiranom „međunarodnom sukobu“.
Srbi kao stvarni agresori na BiH koji su uz pomoć Srbije i „JNA“ okupirali preko 70% ove države i muslimani koji su u težnji teritorijalne kompenzacije onoga što su izgubili u sukobu sa Srbima krenuli u osvajanje hrvatskih domicilnih prostora u srednjoj Bosni ekskulpirani su, a agresorima proglašeni Hrvati koji su se jedini kontinuirano i principijelno zalagali za cjelovitu B i H, jedini je branili od početka do kraja rata i jedini prihvatili sve međunarodne mirovne planove za razrješenje krize u BiH!?
I na kraju, nije li suludo tvrditi da su Hrvati koji su se praktično u tom hrvatsko-muslimanskom oružanom sukobu na najvećem dijelu fronte nalazili u okruženju Armije BiH koja je bila od 5 do 7, a na nekim područjima i 10 puta jača i brojnija od HVO-a, bili agresori!?
Zar to nije suludo!?
Sve je to potanko objasnio i dokazao američki vojni ekspert Charles R. Schrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni – Vojna povijest 1992.-1994., koji tvrdi da ne postoji niti jedan jedini razložan argument i ni jedna činjenica kojima bi se moglo dokazati da su rat započeli Hrvati i da su oni napali muslimane na njihovim područjima.
Dodaju li se tomu nepobitne činjenice o značajnoj materijalnoj pomoći koju je Republika Hrvatska pružala BiH doprinoseći njezinoj obrani (od naoružavanja i obučavanja muslimana do opskrbe oružjem, streljivom, naftom, opremom, hranom, sanitetskim materijalom i drugim potrepštinama), besplatno o svome trošku i bez ikakve naknade primajući u hotele na Jadranu muslimanske izbjeglice (kojih je u jednom razdoblju bilo i preko 300.000), liječeći oko 10.000 ranjenika Armije BiH i preko 30.000 bolesnika u hrvatskim bolnicama – sve to također besplatno itd., itd., doista je tragikomično govoriti o bilo kakvoj namjeri okupacije BiH i etničkog čišćenja muslimana od strane Hrvata i Republike Hrvatske.
Pored svega toga, Republika Hrvatska se oduvijek principijelno i iskreno zalagala za opstojnost cjelovite BiH (od referenduma o samostalnosti do priznanja ove države i njezine obrane u kojoj su ginuli i ranjavani vojnici HVO-a i HV-a kako bi se vratili prostori koje je Armija BiH izgubila od srpskog agresora), pa su sve spekulacije i lažne tvrdnje o „podjeli BiH“ koju su planirali i provodili državni vrh Republike Hrvatske ili dužnosnici Herceg Bosne zlonamjerne objede koje nemaju ničega zajedničkog s istinom.
Naprotiv, postoje nedvojbeni dokazi, da je upravo Alija Izetbegović od jeseni 1992. godine nadalje imao sasvim konkretne dogovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni istočne Hercegovine i Sandžaka (o čemu piše bivši komandant AR BiH Sefer Halilović), te da je vodio politiku islamizacije i podjele BiH (o čemu javno svjedoči jedan od najistaknutijih muslimanskih intelektualaca Muhamed Filipović posljednjih 15-ak godina).
U pozadini haaške optužnice i negativne protuhrvatske kampanje čiji smo svjedoci već više od jednog desetljeća, stoje očite namjere da se prošlost redizajnira i izvrši inverzija povijesti, na jedan drzak i zlonamjeran način: izvrtanjem činjenica i lažnim prikazivanjem događaja i procesa.
Jedino se Hrvatima u Bosni i Hercegovini osporava pravo na obranu, dok se u isto vrijeme šutke prelazi preko toga da su već prije početka rata u BiH (1990/91.) i prije nego su Hrvati utemeljili Herceg Bosnu, Srbi i muslimani stvorili slične organizacijske oblike za zaštitu svojih naroda.
U vrlo gledanoj emisiji lokalne zagrebačke OTV (link emisije u prilogu) 2 u 9 , dana 12. ožujka 2001. godine, gost je bio general Slobodan Praljak. Služeći se brojnim video prilozima i dokumentima, on je detaljno objasnio stanje prije i u vrijeme rata u B i H – kako procese i događaje vezano za velikosrpsku agresiju, tako i one koji se tiču ponašanja Alije Izetbegovića i muslimana, te hrvatsko-muslimanskog sukoba, pa i detalje koji pojašnjavaju logiku, opravdanost, zakonsku utemeljenost i legalitet formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosne).
Dakle, u toj emisiji (među ostalim) general Praljak citira jedan od dokumenata:
„U odgovoru Zorana Buntića (sada odvjetnik u Hercegovini) koji je bio ministar pravosuđa HZ HB Cirilu Ribičiču o legalnosti projekta HB (dokument se nalazi u Den Haagu):
'Pod vodstvom SDS-a, srpski narod je 9. i 10. listopada 1991. godine osnovao 'Skupštinu srpskog naroda', a 21. prosinca iste godine formirao 'Republiku Srpsku'. Muslimani su 10. lipnja 1991. godine na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika kojih je bilo oko 400 iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA osnovali 'Vijeće nacionalne odbrane muslimanskog naroda' s muslimanskom 'Patriotskom ligom' kao vojnim krilom. Muslimanska 'Patriotska liga' bila je sastavljena isključivo od muslimana i činila je okosnicu buduće vojske čiji je cilj bio braniti muslimane. Hrvati su tek 18. studenoga 1991. godine utemeljili svoju HZ HB.'
I potom citira odredbu Ustava BiH koja govori o pravu na obranu:
„Po članku 256 Ustava B i H propisuje se: „Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu i rukovođenje Teritorijalnom obranom i Civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje, a u slučaju rata na svom području organiziraju rukovođenje oružanim snagama i oblicima općenarodne obrane. Nepovredivo je i neotuđivo pravo svakog građanina B i H da brani slobodu, nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost B i H. Predsjedništvo Skupštine općine rukovodi narodnom obranom na području svoje općine.“
(Vidi: https://kamenjar.com/ovaj-video-bi-trebao-pogledati-svaki-hrvat-kojem-je-stalo-istine/)
U situaciji kad je praktično došlo do raspada države (SR BiH) u kojoj ne funkcionira ni središnja vlast niti bilo koja institucija, kada Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva te virtualne države (koja u biti ne postoji) nakon napada agresora na selo Ravno (općina Trebinje, B i H) 1. listopada 1991. godine PROGLAŠAVA NEUTRALNOST BiH i govori: „TO NIJE NAŠ RAT“ i kada Srbi i muslimani već imaju formirane organizacijske oblike obrane, uskratiti Hrvatima to pravo, ravno je zločinu.
HZ/HR HB (što je sadržano u svim relevantnim dokumentima), bila je osnovana isključivo s ciljem obrane i zaštite hrvatskoga naroda u vrijeme kad je bio izvrgnut uništenju i na svim dokumentima koji su kasnije izlazili u memorandumu stoji: „Republika Bosna i Hercegovina“ i tek potom ispod: „Hrvatska zajednica Herceg Bosna“. U temeljnim dokumentima HZ HB (kasnije HR HB) stoji kako će hrvatski narod poštivati demokratski izabranu vlast u B i H, dok postoji neovisnost B i H u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Ona je bila privremenog karaktera, uspostavljena iz nužnosti i ugašena kad je postignut dogovor o odnosima unutar B i H. Uostalom, HR HB je ušla u sastav Federacije BiH kao politička i administrativna jedinica hrvatskoga naroda, a HVO kao vojna komponenta Vojske federacije. Kako je to moguće, ako je HR HB „nelegitimna, zločinačka organizacija“? Kakav je u tom slučaju legitimitet Federacije?
Jedini „crimen“ Hrvata je što su se branili i obranili.
A „crimen“ generala Praljka je to što je na haaškom Tribunalu dokazao istinu i to na tako sjajan način kako ne bi bio u stanju ni najbolji odvjetnik.
Ni jednu konstataciju, tvrdnju ili zaključak nije iznio a da ih nije potkrijepio dokumentima i dokazima. I ni jedno pitanje nije ostavio bez odgovora.
Zbog toga Praljak ispašta. U nemilosti je haaških birokrata koji su mu uskratili pravo na obranu, kažnjavaju ga zbog objave knjiga i dokumenata na internetu a u isto vrijeme Sud ne reagira na opravdane primjedbe i zahtjeve vezano za status optuženika pri čemu se krše njegova elementarna ljudska prava: pravo na obranu i pravičnost suđenja.
Knjige generala Slobodana Praljka i svi oni dokumenti i materijali što ih on prezentira na svojoj stranici (http://www.slobodanpraljak.com), kao i najnovija knjiga Jadranka Prlića Prilozi za povijest HR HB (promovirana u kolovozu 2017. godine) u kojoj se na 2.100 stranica argumentirano obrazlaže i dokazuje sve ono što je vezano za Herceg Bosnu i obranu hrvatskoga naroda u nametnutom ratu (1992-1995.), ostaju kao podsjetnici na istinu. Za buduće naraštaje i povijest.
I to ne može izbrisati nitko.
Naši domoljubi, mučenici i uznici iz Herceg Bosne koji nepravedno optuženi čame u haaškom kazamatu već 13 godina, obranili su svoju čast i dokazali istinu.
Povijest će, nažalost, zabilježiti i to da je naše junake i haaške uznike, na sramotu svih nas, matična domovina Hrvatska zaboravila i ostavila na milost i nemilost haaškim birokratama.
Ali uz njih je narod. Svi mi u kojima kuca hrvatsko srce na njihovoj smo strani.
Ako ima pravde, uskoro će biti s nama.
Čekamo ih s vjerom u Boga Svemogućega.
Foto: 1. DPCM, 2. wikipedia.org, 3. ICTY.org
Autor: Zlatko Pinter
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
