Piše: Željko Galović
Piše: Željko Galović - Dida
Koliko moraš biti ispranog mozga sve u ime antifašizma, koliko možeš sam u sebi potiskivati istinu a iznositi laž i konačno kako možeš s tim spoznajama živjeti?
Ja, a i mnoge stotine tisuća normalnih ljudi siguran sam ne bi mogli tako živjeti. Jednom bi došao trenutak i otvorili bi dušu i rekli, da, prešutio sam istinu jer sam zbog toga imao koristi ja i moja uža i šira obitelj. Po meni bi takav potez bio logičan. Ok, imao si koristi jer ti je cijena tolika kolika je i na kraju si kao i „naš“ Tomac pokajao svoje grijehe. Naravno da bi i narod oprostio, pa za ime Boga tomu nas i naša vjera uči.
...
Naime, vratimo li se u sedamdesete godine prošlog stoljeća partizansku mirovinu si mogao dobiti uz navođenje dvaju svjedoka na zahtjevu za umirovljenje. Jesu li tu dvojicu navedenih u zahtjevu članovi komisije prije odlučivanja o pozitivnom ili negativnom donošenju pravorijeka konzultirali manje je bitno, jer iz viđenog po popisu partizanskih mirovina koji isplaćuje naš mirovinski donijeto je pozitivno rješenje.
Dakle tada je vrijedio svjedok kao suho zlato, ni progovoriti nije trebao, vjerovalo se samo napisanom imenu i prezimenu. Nije ga trebalo niti pozvati da svojim riječima opiše barem gdje je ratovao taj jadničak koji nije stigao dvadesetak godina od završetka rata izboriti se za svoja prava. Sigurno su gospoda iz komisije zaključili da svjedok živi negdje jako, jako daleko i nema svrhe čovjeku izazivati dodatne troškove na ionako malu partizansku mirovinu.
Zašto sam pisanje počeo sa pisanjem o svjedocima. Zato da pokažem svu licemjernost sustava koji bi morao raditi na osnovu iskaza svjedoka i barem provjeriti te navode a to uporno ne radi, niti policija, niti DORH, niti sudstvo. Znam da će sada mnogi zaključiti da nisam otkrio toplu vodu kada napišem da ne radi sustav.
No vrlo je indikativno da čovjek, po meni krunski svjedok, uporno opisuje povijesnu istinu te demantira sve laži i obmane kako je i tko je osnovao i na temelju čega se danas slavi osnivanje prvog partizanskog odreda u šumi Brezovica!?
Koliko taj svjedok vrijedi policiji, DORHU, sudstvu?
Nula, ziro!
Jedva čekaju da umre i da i njegova istina kao i mnoge druge o antifašizmu zauvijek nestanu. Da nestane ta istina i da po antifašistima prestane revizionistička politika prema njihovom svetom gralu antifašizmu. Prevedeno narodski, nastavimo živjeti u laži!!!
Sustavu (policiji, DORHU, sudstvu) uopće nije bitno što gospodin Lojzo Butorac uporno već kao papagaj govori da su u šumi Brezovici zbog rušenja spomenika Petru Karađorđeviću odmetnuti frankovci koji su se naknadno nazvali ustaše bile osobe na osnovu kojih su antifašisti proglasili kao početak osnivanja prvog partizanskog odreda. Dakle nikakvi komunisti, nikakvi partizani nisu odbjegli u šumu Brezovicu i nisu oni osnovali taj već povijesno svima znani partizanski odred, već frankovci i to zbog kako sam napisao rušenja spomenika.
Nije bilo zova domoljublja antifašista. Oni su u to vrijeme skrivali se pod skutima dogovora Hitlera i Staljina i čekali kao i hrvatska inteligencija devedesetih da „sirotinja“ opali prvi metak a oni će pisati zakone u sigurnosti duboke pozadine.
Jedinu poveznicu kojom se današnji antifašisti mogu pravdati na ime osnivanja prvog partizansko odreda na taj dan jest činjenica da su uz ove frankovce od strane žandarmerije bili za rušenje spomenika osumnjičeni i sisački komunisti. Je li to dovoljno da taj datum prisvoje kao svoj? Zar bi nas moralo čuditi prisvajanje datuma, ako znamo da četnički dernek u Srbu slave kao svoj partizansko antifašistički praznik!
No ono što najviše sablažnjava jest činjenica koju preobraćeni titovi antifašisti uporno proeuropski od osamostaljenja Hrvatske ponavljaju na svakom svom skupu, a ona govori slijedeće:
Vrlo je licemjerno od antifašista govoriti sa svih bina i pozornica da su njihove borbe četrdeset i pete bile borbe i za Hrvatsku. Jedino što im može pravdati tu činjenicu jest da su se borbe vodile na zemljopisnom položaju gdje se nalazi i Hrvatska, sve drugo je licemjerje.
Da je bilo koji partizan izjavio tijekom ratnih operacija za vrijeme drugog svjetskog rata, pogotovo po završetku rata, kako se on bori za Hrvatsku prošao bi kao i svi pobijeni za Križnog puta.
Ili bi bio silovan, pretučen bi sigurno bio do boje Afrikanaca, potom iz hladne cijevi vrućim olovom poslan u smrt.
Jedina prednost koju bi imao u odnosu na „križare“ je da bi ga ustrijelio njegov prvi zapovjednik.
Pozdrav od autora!
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
