PRESS

Piše: Željko Galović - Dida
Pobijedio je on četnike, i riječima i svojim podvizima. Zato ga i danas slavimo, zaslužio je.
Pričao bih ja njima o heroju, o legendi Trpinjske ceste, o legendi Vukovara, o legendi Domovinskog rata. Mladi su, mislio sam neće shvatiti.
Nisam niti previše forsirao pričanje doći će vrijeme za to, sada neka vrijeme koriste na igru i dječačke ludorije.
...
Ni u snu nisam mogao zamisliti da će u svoj rat, svoju životnu bitku ući prije nego njihov junak iz mojih priča.
Bio je to šok, prvo za obitelj a potom, kako se širila vijest, za sve koji su ih poznavali. Pitanje života i smrti na pragu njihove mladosti. Bolest koja je napala ta mlada tijela tražila je samo svoju zadovoljštinu, smrt. I to onu ekspresnu, nekoliko mjeseci i nema njih. Tomu u prilog išle su i statistike oboljeli/umrli. Umrli daleko, daleko u prednosti. Pali su, klonuli duhom, koliko god su bili podržani od roditelja, rodbine, poznanika. Tko ne bi!? Odrasli još više padnu, mnogi se nikada niti ne vrate bez obzira što dobiju bitku s bolešću. Psiha im ostane zauvijek oštećena i uvijek su u strahu još većem nego dok su se liječili. Bude se i odu u krevet s pitanjem hoće li se bolest vratiti.
Nastalo je vrijeme neizvjesnosti. Jedino što je bilo izvjesno u to vrijeme je činjenica da je bilo suza onih žalosnica ili onih radosnica, ali samo vrijeme suza. Sve je ovisilo što je rekao doktor. Od žalosti svatko u svojoj samoći plakao bi da nas ova dva heroja ne vide. Suze nade dijelili smo isto tako svatko u svom kutu, nadali smo se kada bi doktor rekao, dobro je, izdržao je. Nismo htjeli kada ih vidimo onakve bez kose, blijede, mršave, bezvoljne još dodatno otežavati njihovu surovu stvarnost. Koliko im je god bilo teško nisu se predavali.
Prolazilo je vrijeme, dani neizvjesnosti, neprospavane noći, mijenjala su se stanja, čas bolje, čas lošije. Borio se organizam. Borio se onaj heroj, onaj junak u njima. Znao sam im reći u pričanjima o heroju Trpinjske ceste kako je on javno pozvao četnike u svoju kuću i rekao im adresu da kojim slučajem ne bi promašili. Poručio je on četnicima: dođite, da riješimo probleme koji vas muče. Nisu imali petlje suočiti se s junakom. Pobijedio je on četnike, i riječima i svojim podvizima. Zato ga i danas slavimo, zaslužio je.
Očito sam i ovu dvojicu „zarazio“ herojstvom Trpinjskog junaka. Danas, nakon svega vjerujem da jesam. Prolazili su dani, stanje se iz neizvjesnog pomalo mijenjalo u izvjesno. Davala su ova dva junaka signale da u njima ima snage, ima volje, ima želje za životom. Vjerujem da su tada u vrijeme liječenja šutjeli, jer su vodili borbu sa smrću, ali siguran sam da su zacrtali svoju misiju koju moraju obaviti. Sudbina je to, htjeli mi to ili ne.
Odlazak u Vukovar
Autobus je pun, nema mjesta. Jedan od tata ovih junaka dvojio je hoće li dijete izdržati ili ne hodnju od bolnice do groblja, jer ipak je bolest ostavila posljedice, obojici. Dan prije polaska nazove me i pita ima li mjesta? Odlučio je, ipak ide. Rekoh, na žalost nema. Zazvoni telefon u poslijepodnevne sate jedan putnik odustaje. Nije li to sudbina? Povratno javljam - ima.
Jutro, mrak, svi još pospani njih dvojica budni kao orao na nebu. Znaju oni kamo idu. Kreće kolona, pitanja na stotine, naravno od ova dva junaka. Gdje je on? Kada ćemo doći do njega? Gdje je ta cesta?
Znam, vrije ta neizvjesnost u njima, znatiželja uzima svoj danak. Ipak su još djeca. Znate ono kada djetetu odmah ne udovoljite da vrlo brzu odustanu i ljute se. Pomalo, odgovaram im. Prvo idemo na groblje pokloniti se svim žrtvama pa potom idemo kod njega.
Nisam ih htio voditi na grob već pred njegovu bistu neka vide junaka, neka vide tenk, neka vide moć koju je rušio, u konačnici i srušio njihov junak. Kreće autobus ali radovi na cestama dirigiraju kamo možemo. Inzistiram, bez obzira kakva je cesta, idemo. Hvala dragom Bogu na tom dijelu radovi su gotovi.
Staje autobus izlazimo i dolazimo pred spomen bistu heroju Trpinjske ceste, dolazimo pred generala Blagu Zadru. Stojimo okolo a pred licem junaka dva junaka polažu lampion. Oči su nam pune suza. Suza, onih pobjedničkih. Neka teku zavrijedili su junaci.
Došla dva junaka pred junaka!
Generale bio si im i ostao uzor.
Neka ti je vječna slava.
Pozdrav od autora.
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.