PRESS
INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Željko Galović - Dida
Relativizacija suicida branitelja u odnosu na opću populaciju
Pokušali su mnogi statističari, uz njih i „istraživački novinari“ jednih vrlo upitnih novina zbog svoje nakaradne uređivačke politike, relativizirati suicid branitelja u odnosu na opću populaciju. Da li su uspjeli u tome naumu? Mislim da nisu.
No ako netko smatra njihove pamflete od pisanja na temu relativizacije suicida branitelja u odnosu na ostalu populaciju meritornim i točnim, možda ih ovo pisanje jedine istine otrijezni. Krenimo.
...
Suicid kod osobe iz opće populacije kreće od nule, ako bi htjeli komentirati nastanak suicidalnih misli koje dovode do samog čina suicida. Svi smo se mi rodili neopterećeni brigama, problemima i strahovima, elementima koji proizvode suicidalne misli.
Svi ti „napasnici“ (brige, problemi i strahovi) pomalo dolaze kao i naše odrastanje.
Usporedimo to sa čašom i vodom.
U početku je čaša prazna. Kako nastaju problemi i svi drugi parametri koji nas vuku u suicid, tako se i ova čaša puni vodom .
Neprežaljena ljubav jednako desetak kapi vode u čaši, izgubljen posao tridesetak kapi, automobilska nesreća tri stotine kapi, smrt voljene osobe četiri stotine kapi.... I tako se čaša puni. Zadnja kap ili kapi koje su okidač za počinjenje samog čina mogu biti nešto poput obične obiteljske svađe ili još banalnije - svađa oko parkirnog mjesta. Uđeš u samoću svoje sobe; bum, bum i nema te više. To je otprilike razvoj suicidalnih misli kod civila.
Zašto je stanje kod branitelja različito i neusporedivo sa stanjem kod osoba opće populacije?
Zato što je kod njega ona čaša napola puna vodom u startu.
Zanemarimo ono prije rata. Izašavši iz rata ponio je čašu napola punu u civilno okruženje.
Sve one strahote od granatiranja, gledanja smrti u oči, krv na sve strane, gubitak suboraca, gledanje zaklanih i na sve druge monstruozne načine osakaćenih tijela civila od strane četnika, ranjavanje, gubitak svojih dijelova tijela, svakodnevni stres... Dodatnu razliku od opće populacije čini i težina nakupljenih simptoma kao okidača kod suicida.
Zatim ono još važnije: „dinamika“ punjenja čaše.
Vrlo brzo sustav koji je bio namijenjen za pomoć pokazao se kao nedorastao zadatku prestanka ili usporavanja punjenja čaše. Stotinjak kapi odmah u čaši a niti okrenuo se nije. Zatim zadiranja politike u njegova primanja, na koje smo svi osjetljivi - dvije stotine kapi. Nesređeni statusi, birokracija kao maćeha. Ostanak bez posla, jer dok je bio u ratu firma propala a nitko drugi neće primiti „prošvikalog“ branitelja. Tisuću kapi.
Ono što je najviše napunilo čašu je nepoštivanje države prema djelima tih branitelja.
Više nemam tako veliku čašu u koju bi stao ogroman broj, nekih desetak tisuća, ovih državnih kapi, a branitelj bez uzetih ili uskraćenih osnovnih ljudskih prava trebao bi ostati normalan!?
Čaša je davno prelivena i samo jedna stvar drži te branitelje na životu. Vjera. Vjera u bolje sutra. Vjera u hrvatski narod. Napose vjera u Boga.
Mnogi pokleknu, ne izdrže. Pa i oni su ljudi od krvi i mesa.
Pozdrav od autora.
Foto: UCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
