Lorena

Hrvatska je zemlja velikog srca, ponosnih ljudi, povijesti koja doista nije bila laka od samih početaka Hrvata, vatrenih i snažnih emocija, ali i istinske ljubavi prema domu.

 

Hrvatska je i zemlja u kojoj kad se dogodi nesreća, krive se predstavnici kao da imaju čarobni štapić kojim uništavaju, ljudi kritiziraju sve što ima ili nema veze s onim što se događa, žale se, gunđaju i uvjereni su da je negdje drugdje bolje nego ovdje, ali Hrvatska nije samo to. Hrvatsku nosimo u sebi gdje god odemo i koliko god daleko otišli.

...

Hrvatska je zemlja za koju je nebrojeno mnogo ljudi dalo svoju mladost, zdravlje, obitelj, mir, pa čak i najvrijednije od svega - svoj život. Život koji u sekundi može biti završen, a tako često ga nezahvalno prolazimo bez osjećaja istinske vrijednosti. I boli me to. Boli me gledati što se događa.

Boli me gledati da ljudi ne žive nego preživljavaju. Radimo dva posla, trpimo nepravdu sustava, inflaciju, redove, manjak radne snage, plaće su male, redovi čekanja za pregled su nezamislivo veliki i običan čovjek je u svakodnevnoj borbi dok razina stresa više baš i ne opada. Pametni satovi su uglavnom "u crvenom". No, nije to jedina bol koju nosim. Boli me ono nešto dublje i veće od toga.

Od kad sam bila dijete voljela sam promatrati ljude i oduševljeno bi pogledom pratila one čiji su osmijesi pratili korake. Ljude koji su s obitelji i prijateljima bili opušteni i vedri i znam koliko je njihova radost bila zarazna. A danas... Danas me boli gledati kako smo sve umorniji, zatvoreniji, sve tiši, nervozniji, suzdržani i neprisutni. Nakon svih borbi koje smo prošli, kao da gubimo odjednom onu najvažniju - borbu za čovjeka pored sebe.

Prije nekoliko godina svijet je zaprepastila epidemija koja nas je zatvorila u zidove, u stanove i kuće, udaljila nas je od rodbine, prijatelja, svakodnevice, od običnog stiska ruke, od zagrljaja, od ljudske blizine i topline. Prestrašila nas je toliko da smo čak izolirali bolesnu osobu u jednu prostoriju i ostavljali joj hranu ispred vrata. Bez kontakta. Bez dodira. Bez osmijeha na licu. Bez razgovora za stolom.

 I promijenila nas je epidemija. Poljuljala nas je. Možda i više nego što želimo priznati. Naučila nas je strahu, oprezu i sumnji. A onda se pojavila nova težina. Inflacija. Nesigurnost. Ratovi. Sve veći računi, pa i sve veći pritisci. Sve manje vremena i manje strpljenja. Ljudi rade, plaćaju, trče, jure, šute i gutaju. Izvana se smiju, a iznutra pucaju.

A onda dolazi i sve više... Više bolesti. Više tjeskobe. Više anksioznosti. Više lijekova. Više usamljenih ljudi...

Sve više obitelji se raspada. Sve je više razvoda. Sve je manje djece, a manje je i radosti u domovima. Sve je manje iskrenog smijeha koji se nekad čuo iz dvorišta, s ulica, iz kuhinja i malih i velikih okupljanja. U vožnji prema doma iznenađeni smo djecom koja se igraju s loptom... Pa što je to?

To je najveća opasnost. Ne ona izvana nego ona iznutra. To je narod bez djece, bez obitelji, bez zajedništva i bez nade.

Hrvatska uistinu je narod kojem u prošlosti nije bilo lako. Narod koji je preživio raznolike nedaće, narod koji je preživio kroz vjeru, obitelj, susjeda, prijatelja, rame uz rame. Narod koji se držao zajedno. I znalo se tko će doći kad zatreba, znalo se pomoći u nevolji, znalo se tko će podmetnuti svoja leđa kad je preteško. Nismo bili sami. Dok danas... Danas se ponašamo kao da jesmo.

Gledamo u ekrane, a ne jedni drugima u oči. Čitamo komentare nepoznatih ljudi, a ne pitamo susjeda kako je i što mu možemo pomoći. Jaki smo dok osuđujemo, a premalo razumijemo. Dijelimo se na mlade i stare, na lijeve i desne, na naše i vaše, bogate i siromašne, urbane i ruralne. Svatko od nas je nositelj svoje maske. Svatko od nas je etiketiran. A ispod svih tih etiketa se nalazi, ni manje ni više, samo - čovjek.

A čovjek je najvažniji.

No, da se vratim malo na Hrvatsku... Jer i ona nosi svoje etikete.

Hrvatska nije samo zemlja na karti. Ili u današnjem vremenu označena linija na Google mapsu. Nije samo zastava, himna ili državni praznici.

Hrvatska je majka koja brine hoće li njeno dijete sutra imati sigurnost. Hrvatska je otac koji radi dva posla da bi mogao uzdržavati obitelj. Hrvatska je branitelj koji šuti o onome što je proživio, što je sve vidio. Šuti o neprospavanim noćima i pokušava se nositi sa sadašnjicom dok za sobom vuče terete prošlosti. Hrvatska je baka koja čuva unuke jer roditelji zbog previše obaveza ne mogu biti dovoljno prisutni za svoju djecu. Hrvatska je dijete. Dijete koje bi se iz škole trebalo vratiti sigurno. Dijete koje bi trebalo odrastati u ljubavi i radosti. Dijete koje ne bi trebalo trpjeti strah, svađe, nerazumijevanje i nesklad.

Hrvatska je čovjek koji se ujutro budi umoran, ali ustaje. Hrvatska je čovjek koji ne odustaje. Čovjek u kojem postoji vjera da može biti bolje. A promjena... Ona nastaje od pojedinca. Promjena nastaje od osmijeha koji poklonimo prolazniku. Promjena nastaje kad pružimo lijepu riječ teti u dućanu.

I ne bi trebali čekati da promjenu napravi netko drugi. Očekivanja su nam velika, ali od nekog tamo. Sebe štitimo i držimo se onoga što sada i tu je jer nam komforna zona bila dobra ili ne - pruža sigurnost. Poznata je. Poznata je bila štetna ili ne. Jer lakše je reći da je Plenković kriv. Božinović. Milanović. On bi nešto trebao poduzeti. Ili onaj tamo. Netko drugi. Treći. I da, sustav ima debelih razloga za promjene. I da, institucije bi se trebale popraviti. I da, odgovorni bi trebali odgovarati. No, Hrvatska nosi i jedan ogroman dio koji neće urediti nikakav zakon, ni promjena vladajućih, a ni neke uredbe. To je Hrvatska u nama.

To je način na koji razgovaramo sa svojim partnerom. To je praštanje koje promatraju naša djeca. To je način na koji razgovaramo. To je poziv prijatelju koji se dugo nije javio. To je pružanje ruke onome koji se slomio. To je kad ne okrenemo glavu od nekog u nevolji jer to nema veze s nama.

Vrijeme je za buđenje.

Za rast.

Za novi dan.

Vrijeme je da se probudimo i dotaknemo emocije. Da se probudimo iz umora koji nas je pretvorio u promatrače. I kritičare. Iz navike da se žalimo, a ne mijenjamo. Iz hladnoće jer toplina koju možemo dobiti od samih sebe i od ljudi oko nas je nevjerojatno snažan alat.

Vrijeme je za prave vrijednosti.

A one nisu najnoviji iphone. Nisu ni automobil. Ni bezbroj lajkova na instagramu. One su miran dom. Obitelj koja razgovara. Dijete koje zna da je voljeno. Zna da ga se čuje. Roditelji koji nisu zaboravljeni.

Prava je vrijednost biti čovjek i iskreno reći: "Nisi sam. Uz tebe sam."

Više nego ikad nam je potrebno zajedništvo. Ne deklarativno već ono stvarno. Kad smo tu za drugoga jer se razbolio. Kad je tužan. Kad se bori s depresijom ili gubitkom. Kad se obitelj raspada. Kad nekome treba razgovor uz kavu. Pa i onda kad se našalimo i nekog nasmijemo. Kad radosnim očima pogledamo drugoga.

Tada se vidi čovjek. Vidi se tko smo.

Vrijeme je za buđenje... Vrijeme je za ljubav. Pa i ljubav prema domovini. Jer nije domoljublje staviti ruku na srce kad krene himna. Nije ni kad izvjesimo zastavu na neki praznik. Nije samo obilježavanje obljetnica poginulih, iako su to dužnosti svih nas.

Što je? Briga za žive. Za djecu koja stižu. Za obitelj. Za susjeda. Za mlade koji odlaze. Domoljublje je trud. A Hrvatska vrijedi truda.

Vrijedi zbog onih koji su svoj život dali za nju. Vrijedi zbog onih koji su je branili. Vrijedi zbog majki koje i danas oplakuju svoje nestale sinove. Vrijedi zbog grobova na kojima šutimo jer nema tih riječi koje su dovoljne. Vrijedi i zbog djece čija budućnost ovisi o nama. Zbog one koja tek dolaze ili sad izgovaraju prve riječi. Jednog dana će se pitati što smo im to ostavili.

Hoćemo im reći da smo odustali, umorili se, posvađali? Da smo bili ogorčeni, dozvolili strahu, zavisti i ravnodušnosti da nas obaviju? Hoćemo li stvarno to dopustiti?

 Zaista je vrijeme da ponovno učimo djecu poštovanju. Mlade da obitelj nije krivac ili teret, već temelj. Brak nije natjecanje ega, nego savez ljudi koji hodaju jedno pored drugog. Vrijeme je da se ponovno naučimo oprostu, zahvalnosti, zagrljaju. Vrijeme je da znamo stati. Disati ovaj život koji imamo.

Probudimo se.

Suludo je čekati sprovod za okupljanje.

Budimo tu jedni za druge. Volimo se kao kad Hrvatska igra finale nekog prvenstva.

I ne trebamo biti savršeni. Trebamo samo više ljudskosti. Trebamo ne odustajati.

I što će onda biti Hrvatska?

Bit će dom.