PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Sve mogu antifašisti shvatiti, ali da im netko oprosti grijehe to nikako i otuda izvor straha
Teško da netko razuman, objektivan, neopterećen prošlošću, osoba od činjenica s nultom stopom tolerancije može napisati razloge ovakvom ponašanju publike prema našoj predsjednici koja im se u Pazinu obratila na svečanoj sjednici županijske skupštine povodom obilježavanja Dana Istarske županije i 70. obljetnice Pariške mirovne konferencije.
Mislim da je tu riječ o evoluciji, nekim pogreškama evolucije i funkcionalnog ponašanja struktura?!
...
Namjerno sam napisao evolucijsko i funkcionalno ponašanje! Zašto?
Moram odmah na početku napisati da je taj dio publike, ta jedna struktura ljudi koja još živi u '45., usko povezana s poviješću i osobno bila dio te vrste tih mračnih dana. Sam termin evolucijsko ponašanje daje nam za pravo i nudi odgovore kako se tijekom evolucije, dakle od 1945. godine na ovamo „razvio“ kapacitet za određeno ponašanje.
Evolucijskom sam dodao i funkcionalno ponašanje jer i ovaj termin razvoja ljudskog roda, pogotovo ovog od '45 na ovamo, nudi odgovore zašto se ta struktura „ljudi“ odnosno njen kapacitet razvio baš u tom i takvom obliku.
Možemo zaključiti: evolucija je stala, zamrla, izgubila totalno, barem u njihovom primjeru, svu svoju smislenost i znanstvene činjenice da je ona uvijek tu sveprisutna i da se uvijek mijenjamo mi, okolina. Ostalo to moj majstore, ne vrijeđajući konja i njegovu opremu, na razini konjske opreme. Znate onaj dio konjske opreme koja se stavlja sa strane očiju da konji neometano vide samo ispred, nikako sa strane bilo to lijeve ili desne. Na koju će stranu odlučuje kočijaš. Ne znam naziv na hrvatskom, na engleskom blinkersi.
Jer kako drugačije opisati ponašanje, odnosno nepriznavanje činjenica da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom 'Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri' i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka. Kako?
Vaditi se na toleranciju odnosno na netoleranciju prema predsjednici? Ne bih u tom smjeru. Jer tolerancija nije nešto što nasljeđujemo nego je moramo učiti. Ipak je ona publika u Pazinu sljednica maršalovih parola, pjesama i direktiva. Nije sklona učenju. Znaju se oni ponašati mogu jedino po mantri...“kako partija i maršal kažu“...
Možda ići dublje u povijest pa povezati to ponašanje sa strukturom tog stanovništva i povući poveznicu s povijesnim egzodusom Hrvata s tih teritorija?
Ja osobno ne poznam niti jednog Srbina koji bi pljeskao našoj predsjednici! Vi, dragi čitatelji?
Ajmo malo u taj dio povijesti.
Dolazak Hrvata
Povijest govori da su tihom kolonizacijom Slaveni do sredine VII. st. uspjeli naseliti srednju Istru te postupno doprijeti i do granica gradskih agera na jugu i zapadu poluotoka. To potvrđuju arheološka istraživanja. Riječ je ovdje o Slavenima čakavskog jezičnog izričaja, odnosno Hrvatima koji su u srednjoj Istri demografskim priljevom u tolikoj mjeri brojem porasli da je postojala potreba njihova širenja i na slobodne zemljišne čestice istarskog zapadnog i južnog priobalja.
Dosta dolaženja Hrvata, sada na scenu stupaju oni koji ne vole Hrvate.
Egzodus, holokaust
Vele za Židove da su jedini doživjeli taj oblik nestajanja.
Mislim da se ne smije zaboraviti da su i Hrvati pod talijanskom vlašću doživjeli pravi holokaust!
Talijanski šovinisti nastojali su u što kraćem vremenu uništiti „stožerna mjesta čuvanja hrvatskog etničkog tkiva Istre“. Talijanski pogrom prema svemu hrvatskome počeo je odmah nakon dolaska talijanske vojske krajem 1918., ali 13. srpnja 1920. u Puli simbolizira, kako kažu tamošnji Hrvati, početak hrvatskog holokausta u Istri jer od toga dana nasilje poprima novu dimenziju – prelazi iz već više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid! Tog je dana, naime, u Puli zapaljen hrvatski Narodni dom. To je bio početak kraja Hrvata u Istri. Opet činjenice!!!
Vraćamo se u Pazin, u dvoranu, publici
Svesti to ponašanje antifašista na mržnju, prema svećenstvu, prema crkvi, prema vjeri koju antifašisti od početka svoje evolucije od 1945. godine do danas nisu i ne mogu iz sebe izbaciti? Prije moguće.
Zar nas onda može začuditi činjenica da je po nalogu njihovog maršala za vrijeme početka njihove antifašističke evolucije od 1941. do 1945. pobijeno preko šest stotina svećenika i časnih sestara. Možda je netko iz one publike bio i egzekutor. Tko zna? Nikada nisu dozvolili istragu, nešto slično kao i sa avionskom nesrećom u kojoj je smrtno stradao Đemal Bijedić, njegova obitelj i nekoliko njegovih suradnika. Zapečatili na pedeset godina. Ostala mržnja na crnu boju, samim tim mržnja i na činjenicu da je jedan svećenik zaslužan za akte koje je donijela Pariška mirovna konferencija.
Možda je to negiranje činjenica potaknuto strahom?
Da, svjesni su ti antifašisti mrzitelji vjere čiji je sljedbenik i svjedok bio velečasni Milanović koji bi im istog časa oprostio da je kojim slučajem živ. Sve mogu antifašisti shvatiti, ali da im netko oprosti grijehe to nikako i otuda izvor straha. Jer oni nikom oprostili nisu, pa i predsjednici spomen svećenstva. Unatoč činjenicama.
Vidjeli su oni, ti antifašisti, i fotografiju velečasnog Bože Milanovića s tekstom Pariške mirovne konferencije. Znaju oni, ti antifašisti, da je monsinjor Milanović svojim svjedočenjem doprinio konačnoj odluci da Istra pripadne federalnoj državi Hrvatskoj. Također isto tako znaju da je to bio ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka.
Sve oni znaju, ti antifašisti, ali ništa ne znaju. Stoga potpuno opravdano valja razloge tražiti u mržnji, povijesti strukture stanovništva, strahu i maršalovoj evoluciji. Stala evolucija.
Još su oni negdje u '41. drugoj, petoj, ne daju se od jama Hudih.
Pozdrav od autora.
Foto: UCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
