Hrvatska je još uvijek prepuna barbarskih politika čije divljaštvo oslikava totalnu nesigurnost svih, pogotovo branitelja.
Nismo mi kao branitelji imali sreće u bližoj povijesti. Kao da se nad nama nadvilo nekakvo prokletstvo i neda nam da se pozicioniramo kao nešto, kao netko, da zauzmemo mjesto shodno našim zaslugama. Nekako možemo i moramo prijeći preko naših osobnih neuspjeha, ali Domovina, za koju smo se borili ostavljena političarima na upravljanje nakon rata, nije našla svoje zasluženo mjesto. Luta ona bez kormilara! To oprostiti ne možemo!
Sve je to proizvelo jedan jako čudan svijet, vrlo čudno okruženje puno sveopćih i osobnih kompleksa, frustracija, nedoumica. Proizvelo je to takvo okruženje iz kojeg je najlakše otići jer nema tu strategije, nema tu stava, hrabrosti, nema tu dosljednosti, nema tu vizije, nema tu istine. Sve samo neka poluistina više slična laži nego istini. Da, sličnija laži ili čista laž. To te prati od početka, od rođenja. Teško se ovdje i roditi! Nešto ti obećaju pa ne izvrše obećanje. Teško je ovdje živjeti! Radiš, radiš i najednom ostaneš bez posla, "nestala" firma. Teško ovdje i umrijeti! Nema umiranja čeka te optužnica.
Da, najlakše je sjesti u avion, vlak, autobus i otići bilo gdje jer je svugdje bolje nego ovdje.
Unatoč svim ratnim borbama, patnjama i željama nismo uspjeli prenijeti političarima poruku kakvu smo mi to Domovinu željeli, kakvu smo to Domovinu sanjali, za kakvo smo se to okruženje i za svoj narod borili!
Možda je upravo vrijeme kolektivnih trauma proizvelo plodno tlo za pojavu ovih nepojmljivosti. Pojavu kvazipolitičara. Pokazalo se da je to točno. Kolektivne traume koje su zadesile nas i zemlje u okruženju, naravno svaku na sebi svojstven način, upravo su razlog nastanka kvazipolitičara, narodski rečeno loših političara.
Kako su nastali ti naši loši političari, naši predvodnici, naše nade u bolje sutra? Tko su ti koji su u osvit zore kao iskra nade izašli iz ne tako davne prošlosti?
Kako se stvarao i kako su stvorili institut zvan loš političar?
Dakle, kao prvo moralo se „ubiti“ konkurenciju!
Tko im je konkurencija? Prvenstveno svi njihovi neistomišljenici. Uopćeno napisano, to je znanje, to je struka, to su ljudi sa stavom, to su ljudi neopterećeni poviješću, to su ljudi sa vizijom, to su ljudi koji vole svoj narod, to su ljudi koji vole svoju Domovinu, to su ljudi spremni se i žrtvovati za svoj narod i svoju Domovinu. Dati ono najveće, najsvetije, položiti svoj život. Među njima to su i branitelji.
Kako su riješili problem „konkurentnog“ branitelja?
Obezvrijedili ga statusom! Obezvrijedili institut dragovoljca! Da bi od mase stvorili pojedinca stvorili pravnu mogućnost da tri branitelja mogu osnovati udrugu!? Posljedica? Razišli se branitelji kao rakova djeca. Jedan problem riješen!
Dakle riješili se oni branitelja, takvim obrascem riješili se i radnika. Obezvrijedili rad znanstvenika, profesora, radnika. Ubili volju za politikom svem hodajućem. Posljedica? Drugi problem riješen!
Danas imaju arenu samo za sebe i svoje politikanstvo, za svoje rođake, ujake , bratiće, kumove, supruge, imaju arenu za donošenje loših zakona. Što onda možemo očekivati od njih mi "stoka sitnog zuba"? Ništa dobrog, samo zlo.
Tako radnici nemaju nikakva prava, tako umirovljenici kopaju po kontejnerima, tako postajemo doživotni dužnici bankama i tako branitelji svaki dan čekaju kada će ih uhititi ili će dobiti optužnicu na svoj kućni prag.
Jer doista je strašno kada vidite kako se mijenja politička retorika, kako oni koji su izabrani na osnovi toga što nude, postaju sami sebi suprotnost. Promjena ne ovisi o stranci i političkom programu, nego o funkcijama koje obavljaju. Te funkcije stvarno znaju unakaziti ljudskost. Ne znam je li to vrijedno, valjalo bi pitati vas loše političare kad siđete s političke scene je li vrijedilo izdati sebe i druge za nešto što je prolazno. Vlast i moć prođe, a život s onima koje si lagao u oči ostaje.
Možda sam naivan, neka, ali sam siguran kada bi vama političarima sa pet života „ubili“ četiri radili bi normalno jer ost'o bi vam samo jedan, k'o i nama!
Pozdrav od autora.
Foto: 1. UCM/vecernji.hr, 2. novi-list.hr, 3. Pixsell/Željo Lukunić, 4. Sisak.info
