Trifunović na državnoj televiziji u Zagrebu i Šešelj u Hrtkovcima, slučajno? | Domoljubni portal CM

PRESS

UCM

Onaj tko nema toliko kućnog odgoja da se uljuđeno i pristojno ponaša pred milijunskim auditorijem je nitko i ništa

Trifunović na državnoj televiziji u Zagrebu i Šešelj u Hrtkovcima, slučajno?

PRESS

Još će Dunavom i Savom dosta vode proteći dok nam iz Srbije u goste na državnu televiziju ne dođe netko normalan.

Koliko se sjećam, posljednji put se to dogodilo 29. siječnja 2017. godine, kad je u studiju HTV-a (emisija Nedjeljom u 2) gostovao lider LDP-a Čedomir Jovanović. Prije njega istu je čast imao beogradski odvjetnik Srđa Popović (16, prosinca 2012.). U međuvremenu (21. travnja 2013.) u emisiji Elizabete Gojan ugošćena je povjesničarka dr Latinka Perović.

...

Možda bih tu mogao još dodati i novinarku s B-92 (bivšu urednicu bivšeg „Insajdera“) Brankicu Stanković koja je kod svoga prezimenjaka u spomenutoj Nedjeljom u 2 gostovala 2. ožujka 2014. I to bi uglavnom bilo sve. Po meni.

Spomenute četiri osobe predstavljaju onu „drugu“ Srbiju – normalnu, uljuđenu, demokratsku, Srbiju kojoj je stalo do dobrih odnosa sa susjedima. Ljudi su to koji se klone teških riječi, promišljaju što će i kad reći (svjesni odgovornosti za ono što je javno izgovoreno).

Ovo što smo imali prilike gledati kod Ace ove nedjelje (6. svibnja 2018. U 14,00 sati), najblaže rečeno je BLAMAŽA. I mislim da je tu najveći gubitnik upravo Srbija – ona normalna, uljuđena, građanska i demokratska Srbija koja je ionako satjerana u „mišju rupu“ upravo takvim primitivizmom.

Sergej Trifunović ne predstavlja nikoga

On je u Srbiji nešto poput kod nas Ivan Pernar – dakle, redikul kojega javnost zapazi jedino kad napravi neki performans ili sočno psuje u medijima. Ne pomaže čak ni napuhavanje njegovog „glumačkog umijeća“. Uostalom, ne ulazim u to kakav je glumac, niti me je briga za to.

Ništa lošiji bili su i mnogi drugi glumci i redatelji pa im nije smetalo da se prometnu u fašiste (Aleksandar Berček, Velimir Bata Živojinović, bivši Emir Kusturica alias Nemanja – bez prezimena trenutačno, koliko znam) i mnogi drugi. Da ne govorim o književnicima – od Ćosića preko Draškovića nadalje.

To što je netko u poslu koji radi dobar, odličan, pa čak i genijalan, nije jamstvo da je ČOVJEK.

Sergej Trifunović nije zasigurno fašist, nije čini se ni komunist ni četnik, a bogme nije ni demokrat. On je NIŠTA.

U ljudskom i moralnom smislu je ništa.

Onaj tko nema toliko kućnog odgoja da se uljuđeno i pristojno ponaša pred milijunskim auditorijem je nitko i ništa, odnosno, primitivac koji ne zaslužuje dobiti prostor u eteru.

Ne želim se upuštati u bilo kakvu analizu nebuloza što ih je u nepunih 60 minuta iznio redikul Sergej Trifunović (u daljnjem tekstu „redikul“) i da nisu izrečene na „javnoj televiziji“ koju plaćam svakog mjeseca i koja (nažalost) nosi prefiks „hrvatska“, ovu temu ne bih ni dotaknuo.

Ukratko, ovdje spomenuti beogradski redikul (onako bahat i pun sebe) izjavio je kako ga politika ne zanima – ali je sebi dopustio davati ocjene o svemu – počevši od ratova 90-ih do Drugoga svjetskog rata. Kad normalan čovjek izjavi da ga neka oblast ne zanima, onda se uzdržava od rasprave, pogotovu od donošenja konačnih zaključaka.

Samo retardiran ili krajnje zlonamjeran lik (a on ipak, čini mi se zlonamjeran nije) može Antu Đapića usporediti s patološkim rasistom i fašistom, četnikom i ratnim zločincem Šešeljem. Te dvije osobe (Đapić i Šešelj) nikakvih dodirnih točaka nemaju i nije mi namjera to dokazivati, jer se radi i činjenici koja je jasna svakom iole obaviještenom čovjeku.

Reče redikul i to da je „Pavelić slao nanizane srpske oči“ (nekomu od njemačkih vođa, čini mi se, ako sam dobro razumio) i to je ništa drugo do opskurna i zloćudna izmišljotina za koju nitko do sada nije čuo osim njega. Te stvari ni Drašković u svome Nožu ne spominje. I takvo što smisliti može samo patološki bolesnik.

Nadalje, redikul se upustio i u raspravu o naravi rata na području SFRJ. Veli, to je bio „pola građanski rat, pola seljačka buna“. Tu je bogme napravio pomak i u odnosu na Dejana Jovića, a nije mu proturječio ni Aca (voditelj) – iako je precizno (samo njemu znanom metodom) „izračunao“ kako je to ustvari „bila 80% srpska agresija, a 20% građanski rat.

Ustvrdio je redikul da u vrijeme SFRJ „idiot nije mogao biti na bilo kojem važnom mjestu“, niti „su na mjestima direktora firmi bili neobrazovani ljudi“.

E, pa eto, ja sam slučajni odrastao u Bačkoj i proživio tamo prvih 37 godina života. Durektor komunalnog poduzeća „Tvrđava“ u Baču, bio je Rajko Bursać, čovjek sa završenim zanatom (tada Škola učenika u privredi – ŠUP), direktor moje firme u Novom sadu (poduzeće „Standard“) bio je Boško Krstić, po zanimanju „tašnar“ (dakle, zanatlija u struci kožne galanterije). I znam na desetke takvih slučajeva. I zato mi bulažnjenja te vrste idu na jetra. Uostalom, predsjednik države koju redikul toliko hvali (Tito) bio je po struci bravar, ako se ne varam. A oko njega sve kadrovi s analfabetskim tečajem – osim Koče Popovića i još par ljudi.

„Trebali bi da se pogledamo svi u ogledalo“ – izjavio je također redikul.

Očito je zaboravio učiniti to prije nego je krenuo iz Beograda.

Jer da jeste, znao bi da dolazi iz zemlje koja ima najveći broj zločinaca po glavi stanovnika u Europi, da u njegovoj zemlji ima od 400 do 800 tisuća ratnih veterana (koji su valjda po Hrvatskoj i BiH „dizali seljačku bunu“), znao bi da mu mafija u zemlji Srbiji kotira kao osma na top listi svjetskih mafija, da mu je stvarni gospodar te iste Srbije najveći balkanski narko-bos Dragoslav Kosmajac kojemu nitko ništa ne smije, pa i to da su mu najveći nacionalni junaci svi od reda zločinci (što veći zločinac, veći heroj).

Znao bi i mnogo čega drugoga – i sve bi to (možda) shvatio da se „pogledao u ogledalo“. A nije – ili misli da jeste.

Sjedi i ispija viskije s fašistima (Berčekom i Kusturicom), a mudruje o slobodi, pravdi i demokraciji.

Njih kaže, „posmatra samo kao glumce“. Tako je promatrao i fašista Batu Živojinovića. I najveći mu je podvig u životu bio kad je došao kod fašista Bate u ured (jer, ovaj je bio zastupnik Miloševićeve nacionalsocijalističke partije u Skupštini Srbije) i „uklonio Miloševićevu bistu, kako ovaj ne bi stajao između njih“.

Danas smo imali redikula Trifunovića na državnoj televiziji u Zagrebu i Šešelja u Hrtkovcima. Slučajno?

Ne, gospodo draga, Aca Stanković i njegova ekipa ništa ne rade slučajno.

Pozdrav svim normalnim ljudima u Srbiji (ako tko od njih pročita ovaj tekst).

I nek im Bog pomogne.