Korisnička ocjena: 5 / 5

SHB

Petak, 24 Studeni 2017 12:31

Hitovi: 9238

RATOVI

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

Ubrzo nakon toga pala je granata na rubnom dijelu grada uz njihove i naše rovove, i dobila sam geler u kralježnicu. Ostala sam nepokretna. Bez šanse za oporavak, rekli su mi. Ne znam kako, ne znaju to objasniti ni liječnici ni dan-danas. Kažu snaga volje, ali uspjela sam se dići na štake iz kolica i roditi troje djece.

Larisa Lucić je samo jedna od mnogih Hrvatica kojoj je rat uzeo djetinjstvo, školovanje, normalno odrastanje. No rat nije tu stao!! Iz rata je izašla kao invalid, kao osoba koja nema nikakvu svjetlu budućnost, ali snagom volje, snagom vjere, snagom Božje pomoći danas je živa, hoda, skromna i s nama je podijelila dio te životne epizode. One ratne.

...

• Nerado se prisjećate svojih ratnih dana, ali zbog sveopćeg zataškavanja dijela javnosti i medija o zaslugama žena u ratu molim Vas da sa mnom kao sa svojim bratom po oružju, podijelite svoje viđenje rata.

Da, kako ste rekli vrlo teško se vraćam u te dane ali zadovoljiti ću molbu. Ispričat ću vam ukratko moj, kako ja to zovem,”križni put” jer za cijelu priču bi trebalo jako puno vremena a i ponovnog prisjećanja teških događaja.

• Vi ste zbog rata prekinuli svoje školovanje?

Bila sam učenica medicinske škole… Naravno, rat je prekinuo moje školovanje do kraja. Naknadno smo završavali tečajeve kako bi dobili diplome. Zajedno sa diplomom dobila sam i poziv za mobilizaciju, obzirom na moju struku. Medicinara je bilo jako malo. Nisam se morala odazvati pozivu, ali jesam.

• Od samog početka rat Vam je pokazao svoje pravo lice, lice smrti?

Otišla sam i prijavila se. Bila sam uvijek sitna i djetinjasta, pa su me malo čudno gledali, no dobro. Zadužila sam uniformu i kalašnjikov, ali prvo vrijeme su me zadržali u ratnoj bolnici.

Međutim došao je dan, zapravo noć kad su došli po nas par u bolnicu za hitno izvlačenje ranjenika. U međuvremenu sam svladala rukovanje oružjem i koliko toliko pucanje, no bombe oko struka su mi ulijevale veću sigurnost. Mi žene smo uvijek bile u strahu od zarobljavanja i silovanja, jer znamo kakva smo tijela dobijali u razmjeni, a bomba je tad najbrže rješenje. Nisam se bojala. U tim trenucima ne osjećaš strah. Više adrenalin i svaki način pokušaja izvlačenja ranjenih.

Najviše se sjećam mirisa baruta i spaljenih ljudi. Ništa se ne može usporediti s tim… Još uvijek ponekad osjetim taj miris. Poslije je sve to nekako išlo normalno. Pucanje, obraditi ranjenika koliko možeš i znaš i zovi sanitet. Ajmo dalje.

• Ratni izvjestitelji su “okom” kamere zabilježili svu bestijalnost, grozote i bešćutnost srpskih vojnika naspram hrvatskih civila, ali to što ste Vi vidjeli niti jedna kamera nije snimila?

Navest ću jedan događaj prilikom vraćanja našeg, hrvatskog sela koje su zauzeli Srbi. Selo se zvalo Tramoščica. Bilo je potrebno vratiti ga pod svaku cijenu, jer smo ratovali na takvom dijelu da ukoliko bi se probili, padao bi cijeli dio ili čak cijela Slavonija. Uspjeli smo. Prošli smo tenkovima. Prošli su naši iz POČ-a, pješadija i red je došao da se obrade mrtvi i ranjeni.

Od sveg užasa oko sebe vidjela sam samo jedno i kao hipnotizirana krenula tamo. Za drvo svezana trudnica, pred porod negdje, rasporenog trbuha iz kojeg je visila utroba, a ispred njenih nogu beba. Mrtvi oboje. Još topli. Prvi put nisam uspjela isključiti emocije. Ostala sam prestravljena tim prizorom. Slomila sam se…

• Ostala ste ukopana od šoka i to Vas je spriječilo da se na vrijeme sklonite u zaklon a granate su padale?

Ubrzo nakon toga pala je granata na rubnom dijelu grada uz njihove i naše rovove, i dobila sam geler u kralježnicu. Ostala sam nepokretna. Bez šanse za oporavak, rekli su mi.

• Sve dijagnoze govorile su - zauvijek nepokretna. Međutim Vi ste danas ponosna majka? Kako?

Ne znam kako, ne znaju to objasniti ni liječnici ni dan danas. Kažu snaga volje, ali uspjela sam se dići na štake iz kolica. Tih istih kolica u kojima su završili moji suborci iz Savske. I to oni koji su imali sreće. Oni nisu ostavili živote tamo, ali su ostavili srce i dušu. Danas još uvijek nosim uspomenu na rat u kralježnici, ali  uprkos zabranama svih liječnika, rodila sam troje djece, troje zdravih Hrvata.

• Vaša uloga majke Hrvatice nije ostala samo na rađanju? Učite Vi djecu kako se ljubi Domovina?

Moj najveći ponos i uz sve to koliko sam mogla dati domovini, dala sam joj i troje budućih, ako ustreba opet, branitelja koje odgajam u duhu naše domovine i koji će prvi stati na crtu obrane kao što im je i majka stala. Danas hodam. Nekako. Mada ne osjećam još uvijek neke dijelove tijela i nemam osjeta u njima. Ali imam divnog muža i divnu djecu. I moju Hrvatsku.

• Zahvaljujem se od srca što ste smogli snage vratiti se kroz misli i izrečeno u sve one ratne grozote koje ste vidjeli i proživjeli. Hvala u ime Domoljubnog portala. Kako sam Vam na početku našeg razgovora pojasnio želja je uredništva portala napraviti serijal od nekoliko priča o Vama i Vašem učešću u ratu. Vjerujem da ćete nakon što odmorite misli od ovih šokantnih svjedočenja koje ste doživjeli smoći snage da s nama podijelite još  svojih priča.

Doista se psihički umorim prisjećajući se svih tih zala koje su počinili srpski vojnici, ali zbog istine o Domovinskom ratu o kojoj hrvatska javnost jako malo ili uopće ne zna moram govoriti. Istina mora biti zapisana za sva vremena a portali poput vašeg u tom prednjače od svih drugih medija. Hvala vama što ste prepoznali istinu.

foto: DPCM/Fb

Autor: Željko Galović - Dida

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.