U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

26. srpnja 29. je obljetnica pogibije 13-orice hrvatskih redarstvenika, koji su branili Pounje od srpskog agresora.

Velikosrpski agresor pokrenuo je operaciju kodnog imena ‘Žaoka’ kada su namjeravali do 27. srpnja zauzeti cijelu Banovinu i Pounje.

…

Pritom im je prva prepreka bila hrvatsko mjesto Struga Banska koje su branili hrvatski redarstvenici i pripadnici Zbora narodne garde – Gromovi. Branitelji su nadljudskim snagama pružali otpor brojnijem neprijatelju, koji su na oklopljeni kamion montirali protuavionski top, a ispred kamiona na cesti formirali živi štit od 48 Hrvata zarobljenih iz spaljene Zamlače i susjednih mjesta.

Brutalno goneći živi štit pred sobom, agresor je palio kuće, zlostavljao mještane uz prijetnju strijeljanjem, do krvi tukao zarobljene civile oružjem, rukama i nogama, pritom neprestano pucajući sa svih strana.

U toj situaciji hrvatski redarstvenik Mile Blažević – Čađo, a za njim i Željko Filipović iz Dugog Sela odlučili su žrtvovati svoje živote. S potpornog zida iznad ceste Čađo, opasan eksplozivom, uz glasan povik ljudima u živom štitu: ‘Lezite’, zakoračivši prema oklopnom vozilu, bacio je bombe i time zaustavio daljnje napade.

Svojim iznimnim herojskim činom u eksploziji je i sam raznesen, ali je privremeno zaustavio napredovanje neprijatelja. Sličan je pothvat izveo i Željko Filipović, koji je onesposobio puškomitraljez na oklopnom vozilu.

Uz herojstvo Milana Blaževića – Čađe i Željka Filipovića prisjećamo se i žrtve koje su podnijeli poginuli Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Mladen Halapa, Zoran Šaronja, Goran Fadljević, Marijan Parlov, Drago Matijević, Šefik Pezerović i nestali Ivan Žalac.

Pounje u ljeto 1991. – Hrvati moraju nestati sa vjekovnih ognjišta!

Dolinu Une između Dvora i Hrvatske Kostajnice naseljavaju mnogobrojna hrvatska sela i zaseoci kao Struga Banska, Divuša, Zamlača, Kozibrod, Golubovac, Unčani i druga. Kao takva, odavno su bila trn u oku velikosrpskim planovima koji su na tim prostorima htjeli stvoriti etnički čisti srpski teritorij još i prije 1991. raznim pritiscima, poticanjima na iseljavanje, nemogućnošću dobivanja posla i na svaki drugi način.

Već 1990. sva hrvatska mjesta na Banovini bila su u teškom položaju jer su Srbi već preuzeli kontrolu nad mnogim većim mjestima, pa i Dvorom na Uni. Zbog toga je hrvatska država u ljeto 1991. uspostavila policijsku postaju u hrvatskom selu Kozibrod sa ciljem uspostave hrvatske vlasti i zaštite hrvatskog pučanstva Pounja.

I u druga hrvatska sela Pounja, pa i Strugu, raspoređene su regularne policijske postrojbe Republike Hrvatske, sastavljene od mladića dragovoljaca koji su na taj način željeli obraniti svoju domovinu.

„Žaoka“ – sinkronizirana fašistička akcija JNA i domaćih Srba za etničko čišćenje Hrvata

U srpnju 1991. pokrenuta je velika ofenziva udruženih komunističkih snaga JNA sa domaćim četnicima protiv Hrvata Banovine pod kodnim imenom „Žaoka“, a jedan od organizatora i provoditelja tog krvavog pohoda bio je Dragan Vasiljković, zvani ‘Kapetan Dragan’.

Na sva hrvatska mjesta Banovine: Hrvatsku Kostajnicu, Topusko, Sunju, Glinu i hrvatska sela Pounja, pokrenuta je topnička i pješačka ofenziva sa ciljem osvajanja tih mjesta. Hrvatski branitelji, iako brojčano i naoružanjem inferiorni, izvanrednom upornošću i hrabrošću branili su sva mjesta. Tada se umiješala „neutralna“ JNA  i dala snažnu potporu domaćem, do  zuba naoružanom, srpskom stanovništvu.

Osobiti plan Srba bio je do 27. srpnja zauzeti cijelo Pounje jer je tog dana 1941.počeo veliki srpski ustanak (ponovno zajednički četnika i komunista) u Lici i zapadnoj Bosni u čijim su pokoljima od Grahova, preko Drvara i Kulen Vakufa do Donjeg Lapca, stradali i mučki ubijeni brojni civili, žene, djeca, svećenici i drugi nevini ljudi hrvatske i muslimanske nacionalnosti.

Srpski okupator htio je simbolički potvrditi svoje namjere i 1991. te tako poručiti – nikakve hrvatske samostalne države neće biti već samo Velike Srbije!

Glavna prepreka osvajanju Pounja bilo je hrvatsko mjesto Struga, gdje su se koncentrirale snage MUP-a i dijelova 2. brigade.

Lokalni Srbi vode „kolonu smrti” Hrvata kao živi štit

Neuspjesi srpskih specijalaca i teritorijalaca naveli su zapo­vjednika TO-a Dvora Gojka Sa­mardžiju da se odluči za frontalni napad na Strugu, bez razbijanja obrane koju su trebali izvesti spe­cijalci. U napad je uključen oklopljeni kamion TAM-5000 na koji su montirana dva protuavionska topa PAT 20/1 ”Flak”, a ispred vozila formiran je „živi štit“ od 38 civila Hrvata, većinom starica i staraca pokupljenih po kućama iz spaljene Zamlače. Pobunjeni Srbi tjerali su ih da s uzdignutim rukama idu ispred oklopnog vo­zila i pješaštva koje ga je pratilo. S vozila su Srbi pucali preko glava civila u „živome štitu“ iz topova i strojnica na hrvatske obrambe­ne položaje na ulazu u Strugu. U koloni iza „živog štita“ i oklopljenog vozila išao je odred dvorske mi­licije, tj. ”SUP Dvor”, predvođen načelnikom Nikolom Bjelajcem, jedinica TO-a Miladina Mitića, koja je spalila Zamlaču, miješani odred od tridesetak ”specijalaca” zapovjednika Dušana Kačara te skupina četnika dobrovoljaca.

Takav je srpski napad poremetio obranu Struge. Ne želeći da stra­daju civili u „živom štitu“, branitelji nisu mogli pucati u napadače, već su se počeli povlačiti u središte sela. Tako su Srbi bez borbe zau­zeli prednji dio Struge, i odmah počeli paliti i pljačkati kuće. Kako se glavnina branitelja brzo povu­kla, u prednjem dijelu sela ostalo je nekoliko policajaca u izoliranim kućama, ranjenika te onih koji su branili izdvojene punktove, pa nisu bili obavješte­ni o povlačenju, te civila koji su se zbog bombardiranja sklonili u podrume. Srbi su ih zarobili i od­mah počeli mučiti i ubijati. Devet civila utjerali su u „živi štit“, u kojem tada bilo 46 Hrvata. Među tih devet mještana Struge našla se i jedna djevojka, Hrvatica, koju je pet srpskih vojnika prethodno silovalo pred majkom.

Masakr nad Hrvatima i braniteljima Pounja

U kući na samom početku sela za­robljena su tri policajaca koja su branila taj dio sela: Branko Vuk iz Samobora, te Zagrepčani Davor Vukas i Zoran Šaronja. Milan Begić Baćan, mještanin Zamlače, koji je bio tjeran u „živom štitu“, ova­ko opisuje što se zbilo s trojicom zarobljenih policajaca: ”I onda je Predrag Orlović, Milan Begović i Leo Janković… S njih su pancirke, razumijete, obukli na sebe i onda ih bolo, tuklo, gazilo, po njima svim, razumijete, i onda su ih pu­štali. Majku vam ustašku, bješte… I onda su nama rekli, vid’te da bježe, i onda je njih pedeset, ko­liko je moglo, rafalno po njima…” I Anka Knežević, starica koja je bila u „živome štitu“, svjedočila je masakru policajaca: ”Tri pri­padnika MUP-a su zarobljena na taj način što smo mi bili živi štit između četnika i njih. Izvedeni su iz kuće Mate Sigura i natjerani da puze po dvorištu, gdje su ih tukli i skakali na njih. Nakon toga su ih svukli gole, odveli ih na baru Mate Sigura i tu ih strijeljali…”. Na različite je načine tada ubijeno i devet hrvatskih civila, a velik broj pretučen i ranjen. Glavni su poči­nitelji masakra civila bili pripad­nici ”diverzantskog voda” Nikole Sundaća, u kojem su bili redom lokalni Srbi. Prema iskazu preži­vjelih iz „živog štita“, ulice i dvorišta Struge doslovce su bile prekrive­ne truplima zaklanih i strijeljanih Hrvata.

Nakon pokolja hrvatskih poli­cajaca i civila u prednjem dijelu sela, srpska „kolona smrti“ nasta­vila je s prodorom kroz Strugu. S krova jedne kuće dvojica su mje­snih policajaca pokušala pružiti otpor. Međutim jednom su od njih, domaćem sinu iz Struge, Tomislavu Begiću, Srbi zaro­bili majku i prijeteći da će je za­klati, obojicu mladića natjerali na predaju. Zarobljene policajce Srbi su pola sata brutalno tukli i mučili nože­vima tjerajući ih da otkriju podatke o rasporedu obrane.

Mile Blažević – kako je svojim životom spasio ljude iz „kolone smrti“

Uvidjevši da će zbog civila iz „živo­ga štita“ pasti svi hrvatski obram­beni položaji u Strugi i da Srbi namjeravaju pobiti sve hrvatsko stanovništvo i branitelje, domaći pričuvni policajac iz Struge Mile Blažević Čađo i mladi promet­ni policajac iz Zagreba Željko Filipović odlučili su se žrtvovati kako bi zaustavili napad i spasili civile u živom štitu.

S potpornog zida iznad ceste, iz blizine, baci­li su improvizirane eksplozivne naprave na oklopno vozilo te ga uništili s posadom. Mile Blažević je opasan eksplozivom skočio na oklopno vozilo i pri time sam poginuo od eksplozije.

U eksploziji je poginulo pet i ranjeno dvadeset napadača. Među poginulima je bio zapovjednik TO-a Dvor Gojko Samardžija, pripadnici TO-a Goran Barać, Stevo Vinčić, Tošo Sundać te rezervni milicajac iz Dvora Rade Joka Šupak. Oni su činili posadu vozila koje je pred sobom tjeralo civile u živome štitu.

U eksploziji teško je ranjen načel­nik SUP-a Dvor Nikola Bjelajac i srpski milicioneri Branko Roksandić i Milan Savić. Ostali ranjeni napa­dači uglavnom su bili iz domaći Srbi sastava TO-a Dvor. Bilo je stradalih i među pripadnicima ”specijalne milicije” – zapovjednik Dušan Kačar, ”jedinice za specijalne na­mjene” iz Dvora – Nikola Adamović i ”jedinice za specijalne na­mjene” iz Petrinje – Dušan Karolj, ali i ”jedinice za posebne namje­ne Kaline” iz Komogovine, koja je zacijelo počinila najviše ratnih zločina nad Hrvatima na Banovi­ni – Milan Ićitović. Od posljedica ranjavanja poslije je umro Pero Pribičević. Osim srpskih napada­ča u eksploziji je poginulo dvoje hrvatskih civila iz živog štita, sta­rica Manda Begić iz Zamlače i Pavao (Pajo) Knežević iz Struge, a 15 ih je bilo ranjeno.

Zbog toliko mrtvih i ranjenih nji­hovih boraca nastala je panika, pa su srpski napadači počeli bježati, ne samo oni koji su pro­drli u selo, nego i specijalci koji su na okolnim brdima čekali nasta­vak napada.

Kada je eksplodirao oklopni ka­mion, poginula su oba hrvatska branitelja: Mile Blažević Čađo i Željko Filipović. Međutim, njihova je žrtva urodila plodom. Taoci iz živoga štita i dva zarobljena policajca spašeni su, a branitelji, koji su se već dvoumili – boriti se ili se povući iz sela, upu­stili su se u borbu s napadačima, tjerajući ih iz središta Struge.

Žrtvovanjem svojih života Mile Blažević i Željko Filipović spasili mještane i branitelje Struge od pokolja i nanijeli po­bunjenim Srbima takav šok i gubitke koji su ih demoralizirali. Vidjeli su spremnost Hrvata da brane svoje žene, djecu, starce i svoje domove do same smrti, a upravo ta izvanredna hrabrost branitelja-dragovoljaca iz prvih mjeseci rata dala je vremena Hrvatskoj da organizira obranu i vojsku do prosinca 1991 kada su počele velike napadne akcije naše vojske.

Te napadne akcije i oslobađanja spaljenih i uništenih hrvatskih sela trajala su do kolovoza 1995. kada je osvajanjem Knina počeo definitivni raspad sna Srbije o stvaranju srpske države na hrvatskom teritoriju. Koji dan kasnije 1995. i Struga je sa ostalim mjestima Banovine vraćena domovini Hrvatskoj, a žrtva naših branitelja dobila pravi smisao.

foto: DPCM/scrshot YouTube

Autor: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/wikipedia.org/narod.hr

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.