U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
Znajući da će biti potpisano Sarajevsko primirje, JNA je od 31. prosinca 1991. do 3. siječnja 1992. godine organizirala napad na šire zadarsko zaleđe, time i na Donji Zemunik. Napad je bio izveden svim mogućim snagama, uključujući i zrakoplovima.
JNA i pobunjenici bili su svjesni kako će zračna luka u postojećem rasporedu snaga, usprkos oružanoj nadmoći, ostati izložena udarima hrvatske strane. No, ni zadnji pokušaj agresorske vojske da to ostvari, siloviti napad 3. siječnja 1992., nije završio uspješno jer su se hrvatske postrojbe obranile.
Nakon neuspjeha na pravcima napada: Suhovare – Poličnik i Smoković – Donji Zemunik JNA je prešla u obranu. Zbog tog neuspjeha tehnika i objekti pobunjenih Srba i JNA na zračnoj luci ostaju u dometu hrvatskog topništva, ali su i ljudske snage koje čuvaju taj prostor izložene sve većim opasnostima. Ne samo što hrvatska strana odgovara topničkim udarima na svako granatiranje usmjereno prema Zadru nego se svojski trudi diverzijama i psihološkim ratom destabilizirati protivnika.
Brojni su oblici diverzija izvođeni ka zračnoj luci. Uostalom, dovoljan je uvid u dostupne dokumente JNA da se shvati koji su razmjeri hrvatskog pritiska na postrojbe agresora.
- sadržaj se nastavlja -
Do stupanja na snagu Sarajevskog primirja ratni dnevnik 180. motorizirane brigade JNA (180 mtbr.) bilježi 16 pogibija vojnika, od toga najviše od diverzija ili od djelovanja topništva. Zabilježena su i 43 ranjavanja pripadnika 180 mtbr, iznova od djelovanja topništva i diverzantskih prepada, djelovanja snajpera ali i od minsko-eksplozivnih zasjeda. Od tog broja tek za 11 vojnika zabilježeno je da su stradali u pješačkim okršajima, većina u prvim listopadskim napadima ka Zadru, a zabilježeni su i slučajevi međusobnih ranjavanja i samoranjavanja. Djelovanje topništva, kako s jedne, tako s druge strane gotovo je nemoguće analizirati, osim što se može konstatirati da se topništvom djelovalo gotovo neprekidno. Po Zadru, ali i po zračnoj luci padale su na stotine i tisuće granata svih kalibara minobacača i haubica, te projektili raznih raketnih sustava.
- sadržaj se nastavlja -
U prvom valu napada na Zadar obostrano topničko djelovanje bilo je povremeno. No, od studenog mjeseca 1991. godine topnički udari sa zračne luke i na zračnu luku postaju ne samo svakodnevni, nego katkad i višekratni; ispaljuju se i zaprimaju serije udara projektila svih kalibara. Tako primjerice ratni dnevnik 180. mtbr u samo dva dana: 21. i 22. studenog 1991. bilježi 22 topnička napada s hrvatske strane. Sličan, zapravo još daleko pogibeljniji dan za vojnike na zračnoj luci, bio je 7. prosinac 1991. Ujutro 7. prosinca zabilježeno je bjekstvo šestorice vojnika s dva kamiona i opremom, potom navečer novi bijeg još četvorice vojnika. Jedno vozilo uništeno je u eksploziji podmetnute mine prilikom prometovanja ka brdu Križ, a potom su napadnuti i padobranci JNA koji su krenuli u potragu za hrvatskim diverzantima, te se bilježe nova ranjavanja. Razvoj događaja koji dočarava žestinu topničkih okršaja za taj dan zbio se popodne kada su hrvatske snage, nakon što je zapovjednik baterije ZIS topova samovoljno ispalio neznani broj mina na Zadar, učinkovito odgovorile s 80 minobacačkih projektila, a konačno je tog dana, u znak odmazde, ka Zadru ispaljeno još 40 mina teških minobacača 120 mm. Topnički udari nastavljaju se i nakon okončanja otvorenih pješačkih okršaja, a dnevnik brigade bilježi brojne udare s hrvatske strane sve do u kasno proljeće, baš kao i samovoljne udare po Zadru s prostora zračne luke.
U tako opasnim okolnostima jasno je zbog čega ljudstvo u zračnoj luci ima sve manje motiva za ostankom u ratnoj zoni oko Zemunika. Ratni cilj nije bio ostvaren, a unatoč primirju nastavljeni su topnički okršaji zbog čega su objekti, a pogotovo okolna šuma, vrlo često gorjeli u požarima koje je valjalo gasiti. Nerijetka su bila stradavanja od mina, stradavanja od drugih oblika diverzija te se može zaključiti da je vojnik na zračnoj luci bio izložen ne samo opasnosti nego i priličnom stresu. I dok je topničke okršaje teško analizirati jer sasvim sigurno nisu ni približno zabilježeni svi udari ka Zadru i okolici, donekle se nešto više može zaključiti o izvedenim diverzijama Hrvatske vojske.
- sadržaj se nastavlja -
Hrvatska strana diverzije je počela aktivno (svakodnevno) izvoditi u drugoj polovini studenog 1991. godine. Nema sumnje da je broj diverzantskih prepada i postavljenih minskih zasjeda bio još veći od ionako velikog broja kojeg bilježi dnevnik 180. mtbr. Hrvati su koristili sve moguće oblike diverzija: postavljanje mina unutar i van zračne luke, paljenja rubne šume, fizičke prepade na isturene položaje ili neoprezne vojnike, napade i zasjede na vozila koja prometuju ka pozadini ili brdu Križ. Najveći broj diverzija uspješno je počinjen na području kod civilne piste i u prepadima prilikom prijevoza motornim vozilima. Slučaj sa svakako najtežim posljedicama po agresora zbio se 27. prosinca 1991. kada je u zasjedi poginulo pet vojnika, a petero ih je ranjeno. No bio je to samo jedan od niza prepada, doduše sa uistinu tragičnim posljedicama po pripadnike JNA i pobunjenih Srba. Diverzantska djelovanja nastavljaju se izvoditi tijekom cijelog siječnja i veljače, a potom je uslijedilo razdoblje povremenih diverzantskih aktivnosti, vjerojatno zbog nepoznanica u vezi dolaska Mirovnih snaga, što se iznova promijenilo u stalan diverzantski pritisak od travnja 1992. i priprema za osvajanje brda Križ.
Opseg i konstantnost pritiska sam za sebe dočarava podatak iz ratnog dnevnika 180. mtbr da se tek od lipnja 1992. počinju bilježiti dani kada nije bilo oružanih djelovanja, a tek od 23. lipnja 1992. bilježe se dva, a potom i nekoliko dana za redom da takva djelovanja nisu registrirana. Iz sveg pobrojanog vrlo se lako može zaključiti pod kakvim su pritiskom bili izloženi vojnici unutar zračne luke, posebno tijekom razdoblja otvorenog rata kada svakodnevno svjedoče pogibijama, ranjavanjima, a životi su im stalno ugroženi svejedno kretali se unutar ili van prostora zračne luke. Stoga je logično što se već od listopada 1991. godine u ratnom dnevniku 180. mtbr bilježe masovna bježanja ročne vojske. Mladi vojnici bježali su iz dana u dan, katkada u manjim ili većim skupinama, a katkada samostalno. Tako je do 15. siječnja 1992. iz redova 180. mtbr pobjeglo ili je pokušalo pobjeći 122 vojnika.
Prosinac je bio mjesec kada se bilježi najviše pokušaja bježanja. U svega dva tjedna (od 7. do 21. prosinca 1991.) pobjeglo je čak 46 vojnika. Neovisno o tome što za popunu snaga i dalje pristiže određen broj rezervista, problem dezertiranja u tom razdoblju toliko je izražen da se na više načina bezuspješno pokušavalo motivirati vojnike da ne podliježu pritisku. Motivacijske govore demoraliziranim vojnicima (12. i 13. prosinca 1991.) održao je zapovjednik 180. mtbr., Tripko Čečović, a potom je govor (19. prosinca 1991.) održao i načelnik, uskoro i novi zapovjednik 9. korpusa JNA, general-major Ratko Mladić. No njihova nastojanja da govorima motiviraju vojsku nemaju rezultat. Već sljedeći dan javljaju se novi slučajevi dezertiranja, što se nastavlja i u idućem razdoblju. Manjak ljudstva i morala nisu jedini problemi jer vremenom sve veći problem postaje nedisciplina vojske. Ratni dnevnik 180. mtbr bilježi samovolju vojske, odbijanje zapovijedi, palež, kriminal, neumjereni alkoholizam. Tako se, primjerice, samo u jednom danu, 28. siječnja 1992. godine, zbilo sve pobrojano. Od ranog jutra zabilježeno je: šest nepovezanih slučajeva uhićenja, pretresi soba sumnjivih vojnika, prijava kockanja za novac, prijava za alkoholizam, odbijanje vojnika da izvrše zadaću i konačno intervencija vojne policije zbog nasrtanja rezervista na „niške specijalce“.
U tom kontekstu funkcionalnost zračne luke na Zemuniku, od potpisivanja „Sarajevskog primirja“ biva značajno narušena. Prebaziranje garnizona sa Zemunika na lokacije u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, završeno je u veljači 1992. godine kada su preostala sredstva VVA prevezena sa Zemunika na područje Titograda. Time je zračna luka praktično izgubila svrhu za koju je bila izgrađena. Ipak, valja naglasiti kako je krajem travnja 1992. na Zemuniku ustrojena „21. Grupa za obezbeđenje aerodroma“ (GZOA) pod Ministarstvom odbrane Republike Srpske Krajine, a helikopteri te eskadrile obilježeni su plavo-bijelim bojama uz oznake „Milicija-Krajina“. Time je zračna luka na Zemuniku prividno zadržala određenu važnost za obavljanje zrakoplovnih potreba pobunjenih hrvatskih Srba, no ipak, s obzirom na sve što se događalo tijekom 1992. godine, taj je udio bio gotovo simboličke naravi. Zračna luka na Zemuniku, svejedno što više nije mogla imati dotadašnju funkciju, ipak je i dalje ostala od iznimnog značaja za Srbe. Na vrlo lukav način, predloživši 8. travnja 1992. godine zapovjedniku sektora Jug, brigadnom generalu Arapu Robu, da pripadnike UN-a smjesti u objekte zračne luke na Zemuniku, zapovjednik 9. korpusa, general-major Ratko Mladić, pokušao je „avio-bazu“ osigurati od okruženja hrvatskih snaga. Isti prijedlog visokim časnicima UN-a, kroz nekoliko dana, iznio je zapovjednik 92. brigade Posebne milicije iz Benkovca, potpukovnik Momčilo Bogunović.
Zanimljivo, činjenica da se nalaze u nepovoljnom položaju gdje nisu sigurni u obavljanju prometa zrakom, pa i u samom prostoru zračne luke, uopće nije sprječavala srpsku stranu da nastavlja granatirati Zadar. Čak i kada se situacija relativno smirila s prostora oko Zemunika tuklo se po civilnim ciljevima. Granatiranja civilnih ciljeva u Zadru bilježena su krajem travnja te početkom i sredinom svibnja, pri čemu je poginulo osam osoba. Stoga su hrvatske snage odlučile osloboditi brdo Križ, dominantnu uzvisinu u zaleđu Bibinja i Sukošana. S tog položaja, čija je najvažnija namjena bila radarsko motrenje, Srbi su povremeno topništvom udarali po Zadru i okolici, ali i gađali vozila koja su prometovala magistralnom cestom.
S brda Križ pruža se izravan pogled na grad Zadar i zadarsko zaleđe, te se mogla korigirati topnička paljba po Zadru. Posjedovanje Križa omogućavalo je kontrolu pomorskog prometa u zadarskom kanalu kao i kontrolu zračnog prometa. Ispod Križa na dosegu topništva proteže se Jadranska magistrala (dionica Zadar– Biograd –Split) koju su pobunjenici imali kao na dlanu. Stoga je provedena akcija kodnog naziva „Operacija Jaguar“ koja je uspješno okončana 22. svibnja.
- sadržaj se nastavlja -
Nakon pet dana blokade zauzeto je neprijateljsko uporište Križ pri čemu se predalo 48 vojnika. Vrlo dobro pripremljenom akcijom zapovijedao je bojnik Ivan Vitanović koji je ujedno vodio i pregovore. Uspjeh 159. brigade HV, ponajprije 2. bojne, te specijalne policije i združenog topništva 112., 134. i 159. brigade HV, dodatno je Srbima otežao situaciju jer hrvatske snage sve više se približavaju zračnoj luci koju drže u polu-okruženju. S obzirom na pristizanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, posebice stoga što do tada ne prestaju obračuni niskog intenziteta na prostoru Zemunika, uspjeh ove vojne akcije imao je golemu vrijednost za daljnji tijek sukoba na tom dijelu bojišnice. Jedan od koraka u preuzimanju nadzora nad civilnom pistom zbio se nakon tragičnog incidenta u kojem su na tom prostoru od eksplozija mina smrtno stradali pripadnici UN-a.
Naime, kako su se hrvatske snage primicale, srpski pobunjenici pokušali su dodatno osigurati svoje položaje miniranjem unutar prostora zračne luke. U tim pokušajima dolazilo je do pogrešaka u rukovanju eksplozivom. Navodno je u jednom od eksplozija upravo prilikom dodatnog miniranja stradalo više srpskih vojnika i jedan oficir, stoga ono nije do kraja provedeno. Južni dio civilne piste od ožujka 1992. bio je pod kontrolom HV, no srpske snage vizualno su ga posve pokrivale. Tamo se 17. srpnja 1992. zbio najveći incident jer na tom dijelu piste poginula su dva francuska časnika, kapetan Jean Pierre Llinares i poručnik Filipe Capo. Pripadnici UNPROFOR-a naletjeli su terenskim vozilom na eksplozivnu napravu, a nije potpuno jasno da li je uzrok snažne detonacije bio taj što su naletjeli vozilom na protutenkovsku minu, na golemu količinu eksploziva ili su čak dignuti daljinskim upravljačem u zrak. Pojedinosti tog incidenta detaljno su opisani u knjizi Ivana Vitanovića „Operacija Jaguar“ koji je netom po pogibiji pristigao na civilnu pistu, a koji tvrdi kako su najviši časnici UN-a do tragedije tvrdili kako civilna pista nije minirana.
- sadržaj se nastavlja -
Nakon dolaska Mirovnih snaga, do početka ljeta 1992., JNA se povlači s okupiranih teritorija Hrvatske. Stoga prostor na Zemuniku od srpnja više nije ni službeno u nadležnosti 180. mtbr., već dolazi u nadležnost 92. brigade Posebne jedinice milicije, pod zapovijedanjem potpukovnika Momčila Bogunovića. Zamišljeno je da će kapaciteti na Zemuniku nakon okončanja rata biti transformirani u državno poduzeće. Na 8. Sjednici Vlade Republike Srpske Krajine (Vlade RSK) donesena je odluka o pretvaranju zračnih luka na Zemuniku i Udbini u „jedinstveno Javno preduzeće“ čiji će naziv biti „Javno preduzeće Aerodrom Udbina“, vjerojatno sa svrhom da obavlja komercijalne letove. Ustrojavanje GZOA i prenamjena zračne luke Zemunik u civilnu funkciju zamišljena je i (ne)provedena na vrlo neobičan i neprofesionalan način, a o čemu svjedoči i kasniji zapovjednik postrojbe, kapetan Đuro Oliverić.
Tako je Oliverić detaljno opisao navodno samovoljno preuzimanje zapovjedništva nad zračnom lukom od strane potpukovnika Mirka Uzelca: „Dana 11. 05. 1992. p.puk Uzelac praktično preuzeo potpunu kontrolu nad aerodromom Zemunik bez ikakvog odobrenja od više komande iz Knina. Za sve što se je dogodilo do 9.07.1992. kada je napustio Zemunik, lično snosi odgovornost“. Pozivajući Uzelca na odgovornost, Oliverić je podrazumijevao odgovornost za kriminalitet. No mnogo značajnije od kriminaliteta bili su brojni topnički udari na Zadar i okolicu u tom razdoblju, a čija izvršenja je navodno tijekom svibnja Uzelac osobno zapovijedao.
Unatoč inicijativi da Posebna milicija nadzor nad zračnom lukom ostvari što prije, proces primopredaje očito je duže potrajao, pa u tom razdoblju započinje i devastacija materijalnih dobara. Po navodima Oliverića koji je imenovan u zapovjednika GZOA, dakle osobe koja je po dužnosti trebala biti zapovjednikom Zemunika, zatečeno stanje u zračnoj luci bilo je očajno. U pisanom izvješću o stanju na Zemuniku od 22. travnja do 23. rujna 1992. Oliverić se žali da je u cijelom navedenom razdoblju provedena sustavna devastacija. Isprva su pripadnici 180. mtbr devastirali i demolirali objekte, te su brojna materijalna dobra otuđena („natovarena u 140 raznoraznih transportnih vozila“). No i nakon njihovog odlaska, odnosno dolaskom Posebne milicije nastavljaju se iste kriminalne radnje: provale i pljačke svih dostupnih materijalnih dobara. Sudeći po izvješćima u drugoj polovini 1992. godine, pripadnici milicije Krajine sustavno su i u velikim razmjerima u zračnoj luci otuđivali materijalna dobra koja nisu bila uništena ili otuđena u prethodnom razdoblju.
U desetak dana rujna što su boravili na Zemuniku Oliverić je njihovu prisutnost opisao kao „vandalističko-rušilački napad na objekte i opremu aero-baze“, pri čemu su se ponašali kao da im je glavni zadatak bila „pljačka i demoliranje objekata“, a u zadnjem pohodu, netom uoči odlaska, provaljivali su u objekte „služeći se raznim polugama, krampovima, pilama za željezo i slično“. Ovaj put pljačka je organizirana do te mjere da je „sav pokradeni materijal…odvezen autobusima pri odlasku i kamionima koje je bataljon imao na raspolaganju, naočigled Komandira odelenja, voda, četa pa i bataljona“, a spisak uništenog inventara i pokradenih stvari pregolem je za nabrajanje, jer se „sve što se moglo ponijeti: noževe, viljuške, kašike i dr. tako da se sada čaj pije i plastičnih posuda predviđenih za juhu“.
No unatoč tome što su sustavno uništavali zračnu luku, pobunjeni Srbi davali su joj veliku pažnju u pregovorima o demilitarizaciji. Po Vanceovu planu 21. srpnja, tj. 14. rujna 1992. trebala je početi treća faza mirovnog procesa koja je uključivala povlačenje srpskih snaga sa zračne baze u svrhu razvojačenja „ružičaste zone“. O povlačenju sa Zemunika, odnosno Masleničkog mosta i brane Peruča, raspravljalo se više puta, ali iako su načelno odredili pregovaračke parametre s predstavnicima Mirovnih snaga, konkretno i s generalom Philippe Morillonom, bilo je jasno da se Srbi ne namjeravaju povući iz okupiranih područja jer postavljali su zahtjeve koje nije bilo moguće ispuniti. Takvo ponašanje Srba čudi jer bilo im je jasno da je hrvatskoj strani od državne važnosti uspostaviti prometnu komunikaciju Masleničkim mostom, ali i grad Zadar osigurati od opasnosti koje prijete sa Zemunika. Stoga nije potpuno jasno na osnovu čega su Srbi temeljili ponašanje strane koja opstruira pregovore, osim ako nisu vjerovali u zaštitu Mirovnih snaga UN-a ili pak vojnu pomoć Jugoslavije u slučaju napada za kojeg su i sami predvidjeli da će se dogoditi.
Operacija „Gusar“, poznatija kao operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine, nakon čega je uslijedilo dugo razdoblje obrane oslobođenog prostora.
- sadržaj se nastavlja -
Hrvatska vojska dobila je u zadaću osloboditi prostor Novskog ždrila i podvelebitskog kraja, te osloboditi prostor Zračne luke Zemunik, odnosno šireg područja zadarskog zaleđa, u svrhu ostvarivanja nesmetanog prometovanja pravcem Karlobag – Maslenica – Zadar. Uspjeh je ostvaren jer oslobođen je čitav niz mjesta u zadarskom zaleđu i ostvarena su dva glavna cilja: oslobođen je prostor Novskog ždrila, a na pomoćnom smjeru napada oslobođena je zračna luka na Zemuniku. Pod zapovijedanjem zapovjednika sektora, pukovnika Marinka Radasa napadali su: dijelovi 3. bojne 7. domobranske pukovnije (7. dp), Pješačka satnija 93. ZB Zadar, Mješoviti odred mornaričkog pješaštva Ugljan–Dugi otok, dijelovi bojne Kralj Tomislav, vod 264. izvidničko-diverzantske satnije Split, 53. bojna desantnog mornaričkog pješaštva Split i borbena skupina Bojne Zrinski.
Ovladavanje Zemunikom trebalo je ostvariti napadom iz više smjerova, no ta zamisao tijekom 22. i 23. siječnja 1993. nije bila dovoljno dobro realizirana.
- nastavlja se -
3. dio
foto: DPCM, arhiva HTV, Zvonko Kucelin, Branislav Grgurević
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
