U VIHORU RATA
U vihoru rata
U danima smo obilježavanja jednog od najcrnjih datuma hrvatske povijesti kada je 18. studenog 1991. godine Vukovar gotovo izbrisan sa lica zemlje.
Brojne su priče o herojskim pokušajima vukovarskih branitelja da slabo naoružani, slabo nahranjeni, a mnogi od njih i nikako ratno obučeni – da grad i njegove stanovnike obrane po svaku cijenu. Poznato je i kako je ta cijena u konačnici bila uistinu visoka, no u tom trenutku uzaludna. Vukovar je okupiran, ljudi maltretirani, ponižavani, poubijani ili odvedeni u logore.
...
Opsada kroz dječje oči
No, o tome što je prethodilo tom kobnom datumu i kakav je bio život vukovarskog civila mjesecima prije pada, možda najbolje opisuje Mario Duspara koji je u to doba imao samo 13 godina i koji je, kako sam kaže, “bio premlad da bi se istinski bojao smrti, a preodrastao da ne bi bio svjestan koliko je ona bila blizu.”
“Kada su na radiju pričali da je moral u Vukovaru nevjerojatno visok, to je bila istina. Do nekoliko dana prije pada Vukovara nikad nisam čuo da je itko spomenuo išta osim totalne hrvatske pobjede. Mjesecima su nas zabavljale prijetnje i svađe koje smo slušali preko motorola, slušanje infantilne srpske propagande s radija, a onda je u 10 sati navečer išlo naše hrabrenje uz ‘Kroniku dana’ i motivacijski recital Siniše Glavaševića.”
Iako javnost uglavnom misli kako Vukovarci nisu imali što za jesti, u Dusparinom slučaju mesa je bilo u izobilju. Toliko, da mu se zgadilo. Kako je moguće da u srcu ratne zone, u gradu bez struje i potpuno oštećene infrastrukture, meso postane glavni obrok, doznaje se upravo iz Marijeve priče:
Ispekli sve zalihe mesa i čuvali ga u masti: “Gadile su mi se šnicle”
“Mjesecima smo spavali odjeveni, pa se nismo spremali. Jeli smo, kao i svaki dan, naravne šnicle. Čuo sam ranije na radiju da su neki u centru grada gladovali, da su četiri osobe jele jednu paštetu dnevno. Ali mi smo svaki božji dan jeli te naravne šnicle.
Uživao sam u svakoj prilici kad sam uspio pojesti mesni narezak jer su mi naravne šnicle postale nepodnošljive. Odakle toliko naravnih šnicli? Pa, kada traje rat, nema struje. Onda moraš konzervirati hranu. Hladnjaci su nam bili prepuni.
Ispekli smo sve što je bilo u njima (uglavnom, te proklete šnicle) i onda zatopili u mast da se konzervira. Problem je bio to što su bile presoljene jer nismo smjeli riskirati da se pokvare. Govorimo o stotinama kilograma presoljenih pečenih šnicli. Gadile su mi se.”
“Volio sam mlijeko u prahu iako je bilo puno grudica”
Gadile su mu se, kaže, i lizalice:
“Netko nam je jednom donio punu vreću lizalica. Kad kažem vreću, mislim na vreću koja je bila visoka gotovo do pazuha odraslog čovjeka, najveću vreću koju sam ikad vidio. Nakon dva dana davljenja u šećeru nisam ni njih mogao pogledati. Jedino sam volio mlijeko, a bilo je mlijeka u prahu koliko ti srce poželi. Prepunog grudica, jer nismo imali mikser da ga razmutimo. Nemam pojma odakle je došlo to mlijeko.”
Sasvim iskreno, opisao je i kako je u ta tri mjeseca dobio nekoliko sijedih, a zaplakao je samo na dan pada i predaje:
Suze zbog predaje
“Čudili su se dok su gledali tko im se predaje. Nigdje strašnih ustaša i crnokošuljaša iz emigracije; sve sami polucivili kojima je jedini zajednički nazivnik, uz to što su bili prljavi, neošišani i zarasli, bio to što su imali žute čizme, Herman Survivor, koje su se po licenci proizvodile u Borovu.
Netko se sjetio ‘uhititi’ ih na vrijeme iz tvorničkog skladišta i podijeliti svima koji su se do tada borili u cipelama u kojima su išli na posao. Mnogima su te žute čizme, koje su četnici zvali Zenge, kasnije došle glave.
Jedini put da sam zaplakao bilo je baš tada, kada je počela predaja. Ali nisam plakao od tuge i straha. Plakao sam jer sam bio ljubomoran na to što naši vojnici izgledaju kao odrpanci, a njihovi kao da su ispali iz filma o Rambu.”
| Drugi upravo čitaju... |
|
foto: 1. Privatna arhiva
Autor: Snježana Vučković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
