U vihoru rata

U VIHORU RATA

U vihoru rata

 OPREZ! OVAJ ČLANAK SADRŽI UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

Mladi Srbin iz Sarajeva Borislav Herak nije mogao ni sanjati da će njegova fotografija osvanuti na prvoj stranici poznatog "New York Timesa", 27. studenog 1992.

Ali Herak to nije zaslužio ničim dobrim, već svojim, za divno čudo, otvorenim priznanjem ratnih zločina koje je počinio ratnih dana u Bosni i Hercegovini.

...

Novinar John Burns razgovarao je s njim u sarajevskom vojnom zatvoru. Evo kako je Burns opisao Herakovu priču u specijalnom prilogu "New York Timesa" pod naslovom "Priča ubojice".

"Prvo je priznao da je tijekom rata u Bosni i Hercegovini ubio 29 ljudi, da je bio svjedokom smaknuća najmanje 250 osoba i da je sudjelovao u bezbrojnim pljačkama, mučenjima i silovanjima. Na pitanja je odgovarao precizno. Znao je imena mnogih svojih žrtava, opisao je gdje su ubijene, kako su bile odjevene i što su rekle neposredno prije ubojstva.

Najviše je ljudi ubio pucajući u njih iz neposredne blizine svojim kalašnjikovom, a tri zarobljena Muslimana zaklao je nožem. Dvojica, kako je ispričao, Ahmed i Zijad, nisu rekli ni riječ dok su ih četnici držali za noge, kako bi im Herak lakše prerezao grlo. Treći ubijeni, navodno se zvao Osman, molio je za milost i govorio kako ima suprugu i dvoje male djece, no to mu nije pomoglo. Bio je to kratak rez i umrli su na mjestu, kao svinje", ispričao je Herak zgranutom dopisniku.

Dalje je Herak iznosio i druge užasne primjere masovnih ubojstava. Ispričao je kako je 30 Muslimana ubijeno nedaleko od Vogošće, a potom su njihova tijela, iako su neke od žrtava bile još žive, bačena u visoku peć u željezari u Ilijašu. Burns je primijetio kako su se svi zločini o kojima mu je Herak pričao dogodili u neposrednoj blizini Sarajeva, što upućuje na to da su u drugim dijelovima BiH, koji su u potpunosti okupirani od Srba, činjena još gora zlodjela.

Za služenje u srpskim jedinicama Herak je imao mjesečnu plaću od sedam dolara, preračunatu u lokalnu valutu, ali mu je pljačka, kao i ostalim Srbima, donosila dodatni prihod. Za zabavu su im služile mlade muslimanke, djevojke zatočene u motelu nedaleko od Vogošće, koji je pretvoren u srpski logor.

Možete s tim djevojkama i ženama činiti što god želite, citirao je Herak riječi srpskog zapovjednika koji je srpske borce uvjeravao da je silovanje dobro za borbeni moral! Herak tvrdi da je svakih nekoliko dana došao u motel po novu ženu, silovao ju i potom je odveo u obližnje brdo gdje ju je ubio. Rekao je i da žena nikad nije nedostajalo, iako su vojnici svakodnevno dolazili u motel i odvodili svoje žrtve.

- Kada smo kretali u takozvane akcije čišćenja - ispričao je Herak reporteru "New York Timesa" - naši su zapovjednici više puta upozoravali da nam nitko ne smije pobjeći i da sve kuće moraju biti srušene kako se preživjeli ne bi imali gdje vratiti. Herak je Burnsu rekao i da je prije rata u Sarajevu radio kao skladišni radnik. Iako je već bio siguran da će biti osuđen na smrtnu kaznu zbog brojnih počinjenih zločina, Burns je primijetio da u njegovu glasu nema ni žaljenja ni pokajanja. Jedino je priznao da ga noću progone sjećanja na brojne nevine žrtve koje je zvjerski ubio.

Priča mladog sarajevskog Srbina Borislava Heraka bila je prvi neposredan iskaz počinitelja ratnih zločina, koji je uz to dodatno objasnio metodologiju etničkog čišćenja koje su Srbi provodili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iako za ljude stalno izložene velikosrpskoj agresiji i zločinima i nije bila velika novost, njeno objavljivanje u jednom od najtiražnijih i najutjecajnijih američkih glasila značajno je doprinijelo prenuću Amerike iz dugog ravnodušja prema onom što se događa na prostorima bivše Jugoslavije označivši početak temeljitijeg shvaćanja pravih razmjera strašnog zločina počinjenog u ime stvaranja "Velike Srbije".

Pritom je posebno bilo važno da Herak, prema vlastitim riječima, ničim nije bio prisiljen na poduži razgovor s američkim novinarom, već je mirno i staloženo priznao sve zločine. Čak je skinuo košulju kako bi američkom novinaru dokazao da ga u zatvoru nisu tukli ili na bilo koji drugi način tjerali da ispriča takvo što.

Znači li to da ga na kraju barem malo zapekla savjest, ako ona kod takvih zločinaca uopće postoji.

- sadržaj se nastavlja -

Priča silovane djevojčice Azre

Kada su četnici početkom ožujka 1992. godine ušli u jedno muslimansko selo u BiH, 16-godišnja Azra je zajedno s majkom i mladom sestrom, te svim pristalijim ženama i djevojčicama odvedena u srpski logor. U logoru su je narednih pet mjeseci četnici svakodnevno silovali, pritom je udarajući i prijeteći da će je na mjestu ubiti ako se pobuni.

"Ponižavali su nas na sve moguće načine. Držali su nas u mračnoj velikoj dvorani poput stoke i neprestano silovali. Za kosu bi nas vukli u susjedne sobe ili van u šumu ili bi nam to činili u samoj dvorani pred svim ostalim ženama, koje su plakale od straha. Prisiljavali su nas često da se same skinemo gole, pjevamo četničke pjesme i plešemo na stolu, dok su se oni opijali. Neke žene su silovali i bocom ili sa cijevi pištolja, a bilo je dana da su istu ženu silovala i desetorica četnika. Silovali su čak i djevojčice od sedam, osam godina, koje su nakon toga uglavnom iskrvarile.

Bilo je i slučajeva da su dva četnika istodobno silovali majku i kćerku, a nekoliko su žena odmah ubili ako su ih preklinjale da im to ne rade. Osjećale smo se kao životinje s kojima mogu raditi što žele", priča kroz suze Azra.

Azra je u srpnju 1992. izbavljena iz logora i već trudna dovedena u Zagreb, ali je bila u četvrtom mjesecu trudnoće pa nije dolazilo u obzir prekid trudnoće. Nekoliko mjeseci kasnije, Azra je rodila dječaka, ali ga nakon rođenja nije htjela ni vidjeti a kamoli primiti u ruke i nahraniti.

"Ubila bih to dijete da sam mogla, iako ono nije ništa krivo. Ali u njemu sam vidjela ponešto od svih onih četnika koji su me silovali dok sam bila u logoru. Sigurna sam da tog sina nikad neću poželjeti i bila bih najsretnija da ga netko usvoji. Ali što će biti ako on sam, kada odraste, ili ljudi koji bi ga usvojili, doznaju kako je došao na svijet, pita se Azra.

Slična sudbina kao i nju snašla je prema službenim podacima Vlade BiH '90-ih još oko 15.000 žena koje su četnici silovali, ali ih je nešto manje od polovice ostalo trudno.

Točni podaci o toj vrsti ratnog zločina možda se nikada neće znati, jer će dosta žena, želeći izbjeći sramotu i prisjećanje na te grozne trenutke, pokušati tajnu odnijeti u grob.

foto: DPCM / New York Times

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: New York Times/Hrvatski vojnik

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.