RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Odlučili smo se boriti dok god nas ima, jer dok god je naš taj „plato“ naš je i Novigrad.
U prvi napad krenulo je oko 120 pješaka 1. Bojne, nemajući predodžbu o snazi i borbenoj moći neprijatelja
Kakva je borba uslijedila tog 11. siječnja svjedoči Ivica Šafarić-Ninja. Na teren Novigrada pošao je kao dozapovjednik 1. satnije 1. bojne. Pogibijom zapovjednika Dragutina Naglaša preuzeo je satniju, bio lakše ranjen. Konačno, i on je teškim ranjavanjem izbačen iz borbe:
„Moja satnija je brojala četrdeset i osam ljudi. Nas dvadesetak u skupini smo se razdvojili i krenuli prema Pedićima…Rasporedio sam ljude u klin, polako smo se kretali. Nismo krenuli dvjesto metara, naletili smo na njih… Što sada? Vidimo da nazad ne možemo, naprijed ne možemo. Rasporedili smo se da udarimo sa svim raspoloživim sredstvima. Došli smo na nekih 20-30 metara od njih i dok smo spazili to more vojske, ja sam zaustavio svoje i dao znak za raspored, ispucao Zolju, a ostali su svi počeli rafalno po njima tuči. Mi smo ispraznili okvir, oni su tako snažno i brzo uzvratili da je to bilo strašno… To je bilo strašno! Poslije smo našli oznake da su tamo bili Arkanovci, Vukovi s Vučijaka, pa Kninđe i ne znam koje sve postrojbe… Bez zaštite u čistom kamenjaru, kršu, sve to leti, ja ne znam kako smo opstali! Vratili smo se tih nekih dvjesto metara od polazne točke, od asfalta i zone… Linija je bila katastrofa. Probijali su nam šifre koliko god ih mi mijenjali tako da je vezu jako bilo teško sa zapovjedništvom dobiti… Također, vidjeli smo da su jako precizno počeli tući po našoj polaznoj točki sa minobacačima. Povukli smo se nekih stotinjak metara od ceste i izbjegli taj val koji je prošao uz nas tako da moja skupina tad nije imala nijednog stradalog. Kako nisam mogao dobiti vezu, krenuo sam u zapovjedništvo, vidjeti što, kako dalje… Tu sam naišao na drugu skupinu moje satnije, Naglaša i dečke, ležali su raskomadani na cesti… Došli smo do zapovjednika i onda smo dogovorili, da iz boka probamo naprijed prema Baždarićima, gdje su se već tukle druge dvije satnije“.
U drugoj skupini 1. satnije 1. Bojne, koja je napadala tim pravcem poginuo je zapovjednik satnije Dragutin Naglaš i zapovjednik voda Vlado Brebrić. Drugi zapovjednik voda, Ivica Mužić preciznim pogotkom minobacača teško je nastradao.
Protunapad je plaćen visokim gubicima pripadnika 2. GBR, ali osim što su se stekli uvjeti i vrijeme za reorganiziranje obrane Novigrada, istovremeno su i protivniku naneseni iznimno visoki gubici. Taj dan, 11. veljače 1993. odaslano Dnevno izvješće Komande OG-1 Glavnom štabu ne donosi pozitivne vijesti o borbama proteklog dana, ali izražava optimizam za slijedeći napad. No izvješće poslano 12. veljače uistinu se ne može okarakterizirati nego kao poražavajuće.
„U večernjim časovima 11/12.02.1993. godine ustaške snage su pokušale prodor na više pravaca iz reona Novigrada, Napad su počele artiljerijskim dejstvom i uvođenjem novih pešadijskih snaga uz podršku tenkova. Jači protivnapad je izveden pravcem Novigrad Brig-Gregorići gdje je došlo do popuštanja linije naše odbrane, zbog napuštanja položaja bataljona milicije i dobrovoljaca. U tom ustaškom napadu imamo 7 mrtvih i 21 ranjenih boraca… Pogibijom boraca iz sastava brigade milicije i dobrovoljaca došlo je do kolebljivosti, pometnje i samovoljnog bežanja tih boraca sa linije fronta. Novim rasporedom snaga iz bataljuna „Vukova“ linija je stabilizovana“.
Branko Mikulić, tog 11. veljače bio je u skupini koja je imala okršaj kod sela Gregurići. Kasnije, već od sutradan, 12. veljače je sudjelovao u borbama na platou kod novigradskog groblja. Istovremeno, uz držanje tog položaja, pješaci TG 2. GBR preuzimaju i položaje u području Buterina i Baždarića. Mikulić je opisao događaje iz početnih borbi, a kasnije je bio teško ranjen minobacačkom granatom nakon što je koji dan ranije u zaklonu pored njega poginuo suborac:
„U popodnevnim satima neposredno po uspostavljanju obrambenih položaja naša skupina vojnika na položaju u kanjonu prema selu Gregorići, dočekala je vod neprijateljskih vojnika koji su se u koloni kretali prema Novigradu, doslovno sa puškama na ramenu. Tu smo im zadali prilične gubitke i odbacili ih nazad prema selu Gregorići… Idući dan smo pak mi imali napadno djelovanje na selo Gregoriće. Neprijatelj nas je pustio do dođemo do neposredne blizine i otvorili su jaku vatru po nama iz sveg oružja. Borba se vodila na bliskoj udaljenosti i imali smo priliku da se vizualno vidimo sa neprijateljem. Imali smo par teško ranjenih suboraca. Njih smo morali izvući, a neprijatelj je krenuo sa protuudarom koji je na kraju ipak odbijen… Idući dan naš ojačani vod raspoređen je na položaj „Plato“ koji je dominirao je nad cijelim Novigradom. Logično, njihov udar je bio najžešći po tom položaju i željeli su ga pošto-poto zauzeti. Padom položaja „Plato“ neprijatelj bi definitivno izišao nad sami Novigrad i to bi vjerojatno značio i pad Novigrada u njihove ruke. Samim tim padom jedan dio našeg ljudstva koji je držao položaj od Kule prema Karinu ostao bi odsječen i našao bi se u teškoj poziciji i ne bi se mogao izvući iz Novigrada, osim možda morskim putem… Borbe za položaj „Plato“, kada bi ih opisivao onda bi rekao: „Ovo je zemaljski pakao“. Naša napadna djelovanja, njihova napadna djelovanja, užasna hladnoća jer smo danima bili na otvorenom prostoru bez ikakve zaštite, njihova izviđanja, provociranja, neprestana grantiranja. Granatirali su nas neprestano, njihove minobacačke mine su stalno padale u našoj blizini. Tako da mina koja udari 50-ak metara od nas, bila je daleko i opuštajuće je djelovala... To je bila porcija granata non-stop, jedino si imao, možda, kojih pola sata mira kad su oni imali marendu, kad su imali ručak… Na tom položaju, „Platou“ smo držali polukružnu obrani i došli smo na neutvrđene položaje. Kako su borbe bile stalne jednostavno nije bilo prilike da se položaji utvrde. Improvizirali smo položaje tako da smo oko sebe slagali kamenja…Praktično smo slagali kao suhozide da nas koliko toliko zaštite od gelera. K tome, uz sve što je dobro odrađivao minobacačima, neprijatelj je uz ostalo imao na Debelom brdu raspoređenu bitnicu topova „Zis“. Kada smo preskakali suhozide ili se podigli malo više, s Debelog Brda bi nas snimili i onda nas takoreći snajperski gađali sa topovima. Tako da smo sve aktivnosti radili klečečki ili duboko pognuti. Kako smo napravili tu polukružnu obranu, odlučili smo da se borimo dok god nas ima jer dok god je naš taj „plato“ naš je i Novigrad. Jer ako mi ne pucamo s „platoa“, onda je stvar drugačija, nije nimalo dobra za cjelokupnu obranu.
Tko je pokušavao osvojiti Novigrad, kakva je bila kvaliteta protivnika i koje su bile specijalnosti nekih od protivničkih postrojbi, zorno je predočio zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR, Boris Jacović:
„Vidjeli smo po zarobljenim dokumentima da su tu njihove najelitnije snage, znači od Draganovih Kninđi, Vukova s Vučjaka, niških specijalaca, Kosovsko-topličkog odreda, Arkanovih Tigrova, odnosno njihova famozna Jedinica koja je bila pod zapovjedništvom službi državne sigurnosti Srbije... Koristili su različite „metode“. Svaka specijalna postrojba u svijetu ima neke svoje „specijalke“ koje primjenjuje. Oni su imali od psihološkog djelovanja, recimo od zavijanja navečer, do toga da su fantastično koristili lako topništvo, odnosno male minobacače. Također, njihovi izviđači dolazili su na 50 metara ili čak na 30 metara i signalima navodili gađanje praktički točno u rov... Imali smo par slučajeva da je baš u rov pala mina, što je odlika stvarno vojnog znanja, umijeća preciznosti... Recimo, oni su se noću kretali na taj način da bi neko sa strane pucao, a ovi njihovi izvidnici, kretali su se isključivo dok ovi rade buku... Protivnik je posebno dobro imao razrađenu koordinaciju izvidničkih ekipa i topništva… Oni kada su išli u izviđanje, išli su u „strijelu“. Imali su jednog ispred, dvojicu iza koji su ga pokrivali i imali su iza još i logistiku, osiguranje. I oni su tako dolazili na par metara do prve crte. I uvijek kada su se kretali, sa strane je neko pucao. Kretali su se uvijek u trenutku dok je jedan radio rafal samo da bi prikrio eventualne šumove. Pomagali su se vezom i signalima i točno su locirali rovove, navodili svoje topništvo, otuda toliki gubici… Recimo, Vange su dobile minu drito u rov… Bilo je jako gadno sve dok nisam uspio dovući inžinjeriju, to je Čikara iz 4. brigade onda odradio. Postavili su one armirano betonske elemente sa dizalicama… Sve u svemu, skidam kapu protivniku za tu koordinaciju. Jer oni su tukli minobacačima, 82-icama 25-30 metara ispred svojih vojnika, a ovi su onda išli drito u probijanje. Za to treba obučenost, stvarno vrhunska uigranost ekipe. Recimo, ja to sa svojim topništvom nisam mogao postići… Pokušavao sam tome doskočiti tako što sam cijelo vrijeme pokrivao međuprostor sa izvidnicima pa i na taj način nastojao izbaciti iz ritma njihove snage. Znači u fazi ako idu u napad da se dezorijentiraju, da ne znaju točno znači od kud ih vreba najveća opasnost. Bilo je tu i direktnih borbi oko suhozida, u makiji, baš oko Gregurića, u kojima se nije smjela podići glava. Tu su se stvari rješavale samo sa ručnim bombama, bila je to bliska borba. Izmiješale su se naše i njihove snage, preskakivali bi jedni preko drugih po tim suhozidima. Tu je do izražaja dolazila uvježbanost i stabilnost snaga, a prije svega psihička snaga boraca“.
Zanimljivo, svi sudionici ističu ubitačno djelovanje minobacača
Uostalom i sama statistika pogibija i stradavanja svjedoči o izuzetno visokoj preciznosti napadača: pripadnici Zrinskih, Vangi, Gromova, i drugih postrojbi, ginuli su zbog direktnih pogodaka na liniji pa čak i direktnih pogodaka minobacača u rovove. Po dokumentaciji doktora 2. GBR, Tonćija Sože, svih pet poginulih pripadnika te brigade bilo je usmrćeno minobacačkim pogocima, a od ukupno 66 ranjenika otprilike je 60% boraca također ranjeno minobacačkim projektilima.
Tko je sve djelovao topništvom na suparničkoj strani nije moguće utvrditi, no zbog metoda napada (bliskog izviđanja i navođenja minobacačke vatre na položaje) shvatljivo je da je mnogo štete hrvatskoj obrani nanijelo artiljerijsko odjeljenje Vukova s Vučijaka. Sjećanje njihovog zapovjednika, Željka Cvijanovića otkriva razloge kvalitetne koordinacije s izvidničkim skupinama, ali i kako su izgledale bitke za Novigrad:
„Ono što je naša jedinica izvodila, a drugi sumnjam da su mogli, bila je prisiljena da nauči tijekom krvavih bitaka na Koridoru. Momci iz jedinice su već dotad bili uigrani, izvježbani da sa malim znakovima, pogledima, rukama, komunikacijom između sebe i komunikacijom na radio-vezu mogli brzo da mijenjaju položaje, da napreduju, da se povlače i slično… Njima je samo trebala jedna artiljerijska podrška, neposredna podrška iz vlastite jedinice… Ja na Koridoru nisam imao klasičnu osmatračnicu kao što su to nalagala pravila artiljerijska. Moja osmatračnica su bili neposredni moji borci na prvoj liniji… Oni su bili tako hrabri i uigrani da su prilazili blizu, na par metara do protivničkih položaja. I njima su moji pogoci značili život… Ja sam s njima u vezi bio svo vrijeme, tamo kod Koridora, tako da su oni mene navodili i približavali. U nekim momentima su te linije bile manje od 20 metara što je po pravilu ubitačno dejstvovanje mina, čak i 82-jke, a da ne pričam o 120-ki koja ubija na 60 metara uokolo… Bilo mi je problem raditi neke ciljeve zato što su tražene male razdaljine i mala pomjeranja po 10-15 metara što ne postoji na nišanskim spravama, daljinomjeru. To smo jako dobro na Koridoru odradili, a kasnije, pa tako i na Ravnim kotarima koristili… Mi smo u bitkama za Kašić bili desetkovani, iz stroja nam je bilo izbačeno oko 20-ak momaka, što mrtvih, što ranjenih, među njima i komandant Veljko Milanković i Miro Šikarac kao neposredni njegov zamjenik, koji su bili udarna pesnica Vukova. Mi smo potom prebačeni, forsiralo se osvajanje Novigrada. Tamo su bile gadne bitke… Recimo, Odred Toplice Milana iz Prokuplja, grupa koja je došla isto kao dobrovoljačka jedinica, to su bili jako dobri borci, obučeni momci. Oni su s jedne strane bili ušli u vatru, nešto slično kao što su vaši ušli u Kašiću… I bili su poklopljeni sa svih strana, nisu se čak mogli povući. Ušli su u „potkovicu“, takav je teren Pridrage. Teren u Kašiću je bio školski primjer ratovanja i terena. A Pridraga je bio specifičan, nevjerovatan teren. Tamo kamen ubija, ne ubijaju geleri… Oni su upali, nisu se mogli izvući zato što su upali na prednji nagib i nisu mogli više kuda i tražili su svu noć podršku. Veza poljska je bila pukla. Minobacači domaćih postrojbi nisu odradili zadatak…Minobacačima smo odradili podršku, oni nisu vjerovali da je to tako moguće. Pa su poslije išli naši Vukovi da njima pomognu, da priskoče, a ja sam bukvalno ispred njih tukao. Takva je pozicija bila. U jednom momentu mi je jedan od tih komandira vodova Vukova rekao: „Gađaj mene! Nemamo više kuda!“. Znači, ja sam u takvu situaciju upao da sam Vukove gađao! Ne njega, već ispred njega za manje od tih 25 metara koliko sam mogao da pomjerim onu crtu na daljinaru… I u tome svemu, oni su uspjeli. Oni su došli u takvu poziciju da bolje da napreduju, nego da se povuku nazad. I onda su tako išli i sav teren je uzet Pridrage, Klapani, Kokići, Narandžići, sve je to očišćeno bilo i došlo se do Novigrada. I sad, dalje se nije moglo zbog samog terena, jer kad ulazite u Novigrad, tamo teren bukvalno pada pod kutom od 90 stepeni. Više se nije moglo postići čisto iz tih prirodnih uslova. Prirodni su uslovi spasili Novigrad! Mi smo Novigrad mogli komotno zauzeti samo da je bio malo drugačiji teren, bilo bi ga lakše zauzeti, ili od Karina ili uz more. Ali sa ovog pravca s kojeg smo mi išli, to je bilo nemoguće, ne može se prići dolje. Ne može se prići, bukvalno se ušlo da padaš… Teren je bio težak, konfiguracija za ratovanje nemoguća“.
- nastavlja se -
foto: 1. DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
