POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
ANALIZE JOSIPA BOLJKOVCA I PROBLEM PRVE ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA
Neizostavno štivo za proučavanje krize na Plitvicama jest knjiga Josipa Boljkovca koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa zapovjednicima specijalnih snaga.
No teško se oslanjati na ta memoarska sjećanja stoga što nisu ničim dokumentirana, a pružaju informacije koje odgovaraju teoretičarima urota, poput povezivanja uzroka plitvičke krize s fantomskim „nagodbama Tuđman – Milošević“.
Sreću što tromblonska mina nije eksplodirala Boljkovac je pripisao navodnom humanom postupku Srbina kojeg su prisilili na terorizam jer je „ne želeći izazvati pokolj iz nje izvadio detonator“.
Gorana Hadžića naveo je kao suradnika hrvatskih tajnih službi, pritom opisavši njegovu sudbinu gotovo kao nesretan splet okolnosti: prenoćio je u hotelu Plitvice, „zatekao se“ naoružan (!) na barikadama, a zbog ozljeda tijekom zarobljavanja, od suradnika pretvorio se u osvetničkog vođu pobune.
Zanimljivo, to što je bez sankcija osobno Boljkovac odobrio puštanje na slobodu svih uhićenika, a koji su svi redom opet nastavili boriti se, ne objašnjava ničim osim „iskazivanjem dobrih namjera prema pobunjenicima“.
Boljkovac je čak i Jovićevu pogibiju prikazao kao vjerojatnu posljedicu razmjene „prijateljske vatre“, dočim je neprimjereno naveo kako Jović nije prva žrtva Domovinskog rata, nego je to Goran Alavanja.
Naime, u noći s 22. na 23. studenoga 1990., na raskrižju ceste Obrovac–Benkovac iz zasjede je pucano na policijski automobil u kojem su se nalazila trojica policajaca zadarske Policijske uprave: Goran Alavanja, Stevan Bukarica i Jovo Graovac. Alavanja je pogođen sedam puta i preminuo je. Ubojice su izbacili njegovo tijelo, a drugu dvojicu policajca navodno su istjerali iz automobila kojim bježe u smjeru Žegara.
Ministar Boljkovac idući dan objavio je u Saboru vijest o ubojstvu Alavanje kao prve žrtve „balvan revolucije“, nakon čega mu je odana počast minutom šutnje. Mučno ubojstvo nikad nije razjašnjeno niti su pronađeni počinitelji, iako su to nesumnjivo bili pobunjeni Srbi.
Poseban pravni problem prepada iz studenog 1990. posmrtni je status Alavanje. Naime u Registru hrvatskih branitelja on je zaveden kao poginuli pripadnik MUP-a sa 111 dana borbenog staža zbog čega ga neki mediji i nevladine udruge ističu kao prvog poginulog sudionika Domovinskog rata. No valja istaknuti da je Alavanja prije pogibije, na vlastiti zahtjev, premješten iz Biograda u Benkovac, a njegovo ime nalazi se i na peticiji koju su pripadnici MUP-a srpske narodnosti potpisali protiv novoga znakovlja i naziva hrvatske policije. Time je Alavanja prešao na stranu pobunjenika, jer je to područje već tada „de facto” bilo izvan kontrole hrvatske vlasti.
Policijski trojac stoga se po dužnosti nije mogao nalaziti na mjestu prepada, osim ako nije bio u službi pobunjenika.
Zanimljivo, Alavanja je prvi na „zvaničnom spisku poginulih boraca Republike Srpske Krajine“, a kolega Bukarica koji je bio ranjen, nakon rehabilitacije pridružio se postrojbama specijalne policije „SAO Krajine“. Štoviše je na osnovu ranjavanja tražio od pobunjenih vlasti u Kninu invalidninu, pri čemu je naveo da je na područje Benkovca došao da bi štitio Krajinu, a ne Hrvatsku. Alavanjina obitelj odbila je da na pogrebu bude netko iz hrvatskog državnog vrha, a zajedno s njim pokopana je i prava istina o pogibiji. No ostaje činjenica da Goran Alavanja nije poginuo štiteći teritorijalnu cjelovitost i Ustav Republike Hrvatske.
- nastavlja se -
(Josip Jović)
Foto: 1. Youtube (scrshot)
Autor: Tomislav Šulj
