POVIJEST
Piše: Tomislav Šulj
U kratko vrijeme upoznao si prijatelja koji ti postane brat, jer ne možeš steći takvog prijatelja u civilnom životu.
...
Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, uslijed velikih gubitaka, u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost. Stoga su drugi dan, rano izjutra, pokrenuli iznenađujući napad koji je nadmoćne snage JNA i pobunjenika natjerao u panično povlačenje. Sam uspjeh motivirao je Zapovjedništvo u Sisku za pokretanje daljnjih protunapada. Pobjeda kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se danas s pravom obilježava kao dan branitelja Sisačko moslavačke županije. Damien je sudjelovao u protunapadu, iako je on donio velik broj ranjavanja i nove pogibije, posebno što su nakon poraza i povlačenja, puna tri tjedna, sve do polovine studenoga Srbi teškim topništvom tukli po selima uz Kupu, od Letovanića do Slane.
„Toliko toga se događalo. I lijepih i tužnih stvari, sve u jednom danu, nekad u jednom satu. Sjećam se kada smo napredovali kod Glinske Poljane. Dado Horvat tukao je svojim PKT-om tako moćno kao da gitarist svira „Are You Ready“ od AC/DC. A za pola sata Dado je poginuo. U nekoliko trenutaka shvatiš svu okrutnost života. U kratko vrijeme upoznao si prijatelja koji ti postane brat, jer naime ne možeš steći takvog prijatelja u civilnom životu. I onda taj prijatelj samo odjednom nestane, i najčešće se to dogodi na neki bizaran, sudbinski ironičan način“.
Hrvatske snage nastavile su tijekom studenog i prosinca mjeseca potiskivati neprijatelja na području Banovine. Uspjesi su plaćeni velikim gubicima. U pokrenutoj operaciji „Vihor“, 12./13. prosinca, nakon forsiranja rijeke Kupe, zbila se i velika pogibelj pripadnika 102. brigade. Istovremeno su snage 2. GBR pokrenule akciju ovladavanja položaja na brdu kod Svete Katarine. Uslijedile su teške borbe u kojima su „Gromovi“ ipak bili uspješniji i ovladali željenim položajima. Potpisivanjem Sarajevskog primirja okončana su borbena djelovanja. Zanimljivo, s područja oslobođenog „glinskog džepa“ Brigada je kasnije krenula u pobjedonosnu operaciju „Oluja“. Ipak, u konačnoj pobjedi, kao ni u teškim borbama koje je 2. GBR bojevala na Južnom bojištu i operaciji „Maslenica“, Damien i francuski dragovoljci nisu sudjelovali. Ratni put u 2. GBR okončali su u proljeće 1992. godine, pritom upoznavši i dijelove Hrvatske koji nisu bili u ratnoj zoni:
„Kada je rat jenjao, više sam upoznavao Zagreb i Hrvatsku. Još u „Vukovima“ često bi me suborci ugostili, posebno Boris, pa Silvio Toth koji je pak kasnije prešao u „Tigrove“. Miodrag Demo vodio me kod svoje obitelji iz Karlovca, planirali smo da nas povede jednom i u Zadar otkuda je rodom. Čak nam je dao svoj auto nekoliko puta kako bi bili neovisni o drugima iz postrojbe. Također me i Mirko Ljubičić – Šveps nekoliko puta lijepo ugostio. U „Mambama“ je bilo dosta momaka rodom iz Podravine pa sam i taj pitomi kraj upoznao nekoliko puta. Jednom smo čak za vikend otputovali do Rijeke i Opatije. Moja velika želja bila je da posjetim Dalmaciju, ali se to nije ostvarilo. Imao sam nekoliko djevojaka u Zagrebu i Sisku, no bile su to kratke romanse. Nažalost nisam ostvario svoju najveću želju koju sam osjećao sve do prekida neprijateljstava. Želio sam oženiti Hrvaticu, ostati u Hrvatskoj, živjeti negdje na selu. Jest, čuo sam se s obitelji, imali smo kontakt barem jednom tjedno. Dva puta otputovao sam u Francusku, jednom da otpratim ranjenog Stephanea, drugi puta za Božić. Nagovarali su me da ostanem, ali ni sekunde nisam o tom pomišljao...Ipak, otišao sam, a ni danas nisam zadovoljan time. No tada je to bila takva odluka. Naime, okončanjem borbi premješteni smo u Dugo Selo i postali prava profesionalna postrojba. Općenito, Hrvatska vojska postajala je prava uređena vojska u punom smislu. Kako u drugim postrojbama, tako i u „Gromovima“ napravljen je pritisak prema strancima, jer činjenica je da Hrvatskoj više nisu bili potrebni strani dragovoljci, još manje eventualni problemi po tom pitanju. Stoga su iz Stožera napravili pritisak prema našim zapovjednicima. Tražili su da im predamo putovnice ne bi li nam sredili status. Miodrag Demo pokušao je to na pažljiv i prijateljski način odraditi, no mi smo odbili. Iz današnje perspektive, to nije bila nimalo pametna odluka jer bi time dobili hrvatske dokumente, ostali bi u postrojbi. No u tom razdoblju nama se činilo da nas se pokušavaju riješiti na „lijep način“ i da nismo poželjni. Baš taj osjećaj, da nismo poželjni, da nismo „Hrvati“ najviše je doprinio odluci da se vratimo. Ipak, bilo je i drugih razloga. Po dolasku u Dugo Selo, smještani smo u velike spavaonice s po 25 ljudi. U tom razdoblju veliki broj „Mambi“ s kojima smo od početka ratovali liječio je rane, neki su otišli u druge postrojbe. I konačno, dolaskom snaga UNPROFOR-a bilo je potpuno jasno da će situacija takvom ostati zadugo. Bilo nam je krivo što dolaze, no hrvatski narod im se toliko veselio. Uglavnom, mogli smo, u najboljem slučaju, postati pripadnicima Hrvatske vojske u mirnom razdoblju. Živjeti u vojarni, vršiti stalnu obuku, bez obitelji ili stana u gradu gdje bi mogli odsjesti u slobodnim danima, i to sve za ne baš blistavu plaću od kojih 120 DM, sve to nisu motivirajući uvjeti za izbor neizvjesne sutrašnjice. Mislim da smo trebali prihvatiti šansu, ali danas život poimam potpuno drugačije nego što sam ga doživljavao kada sam imao 18 godina. Naravno, rezultat odluke bio je grozno bolan. Preteško je bilo živjeti toliko udaljen od zemlje koju sam zavolio kao svoju, posebno što sam sve veze s Hrvatskom presjekao na previše dugih godina i na jedan brutalan način. S druge strane, u Francuskoj me nije ništa lijepo dočekalo."
- nastavlja se -
Foto: 1. Joško Martinović
Autor: Tomislav Šulj
