LOVORIKE
LOVORIKE
Lovor se samo pobjedniku plete
Tako je bilo od početka svijeta
I uvijek ima podanika smjernih
Što klanjaju se i pred njime puze.
*
A moćnik silni vijenac gordo nosi
I misli da je samom Bogu ravan
Dok slava pusta taštinu mu hrani
Oholost ljudska obuzima dušu.
*
I mada je svima odvajkada znano
Da skidaju se glave što ih nose
Za vijence uvijek ima kandidata
Eto ih i danas, ovdje među nama
Gle - stoje u redu i čekaju željno
Ta silna čežnja za slavom i moći
Vječna je tajna našeg postojanja
Za pošast ovu pravog lijeka nema.
*
Ti snovi našeg dičnog pobjednika
Žive i traju sve dok jednog dana
Svjetine huk mu ne stigne pred vrata
Vijenac mu strgnu i u blato bace
Baš oni isti smjerni podanici
Što su mu nekad glavu okrunili
Pogrde, psovke i otrovne kletve
Prate ga potom do samoga kraja.
*
Na kobnom putu prema gubilištu
Jača je, žešća i strasnija buka
Od one što je pronosila slavu
I neka čudna i bolesna zloba
Obuzme ljude i upravlja njima
Ipak je slađe srušiti sa trona
Junaka silnog i vladara moćnog
Nego je bilo okrunit ga vijencem.
*
Dok pravi svoje posljednje korake
Rulja ga prati, pilji mu u oči
Tražeći tragove užasa u njima
I naslađuje se grčevima lica
Drhtajima i slabošću tijela
Sjenama smrti što zjenice šire.
*
Publika se skuplja kao na zov roga
Tiska se i gura, da je mjestu bliže
Kikot već obijesni odnekud se čuje:
„Hej, pobjedniče, kako ti je sada
Gdje su ti vijenac lovorov i slava
Zar mislio si cijelog vijeka tako?
Jadniče, sroljo, skote, ljudska bijedo
I ti si htio među odabrane!?“
*
I mlaz kad šikne, a glava odleti
Opskurno se društvo tamo sjati
Veselja pregršt, pošalica, smijeha
U gajde svira neka dvorska luda
Gledaju zorno u te mrtve oči
U žile, meso netom prerazano
Dok krv se cijedi niz drvene grede
„Gle pobjednika, sasvim nam je nalik!“
Foto: 1. DPCM
Autor: Zlatko Pinter
