Onih kojih nema ne spominju se više, mada ih svatko od nas nosi duboko u sebi
DRAGOVOLJCI
DRAGOVOLJCI
Gledam ih kako žustro sjedaju u krug
Oko tek založene vatre što pucketa
Vade iz torbi konzerve govedine
Otvaraju ih tupim vojničkim noževima
I među zube trpaju krupne zalogaje
Mljackajući i nadlanicom brišući usta.
Bezbrižno žamore, kao da su na pikniku
Spominju žene, filmove i pjesme, šale se i psuju
I nigdje traga nikakvoj nelagodi ili strahu
Sve pršti od veselja i života na ovom proplanku
Kao da su zaboravili tko su, gdje su, kuda idu
I što ih sve do jutra može snaći u ovoj pustoši.
Gledam golobrada lica rumenih obraza
I tražim tragove brige ili straha na njima
Ali srećem se s osmjesima širokim i čistim
Bože, je li moguće da to primaju tako lako
Kao da ih se ne tiče i ne događa se njima
Ili možda samo ne žele znati što ih čeka?
Dječak s nemirnim valovitim smeđim šiškama
Ispod njih svijetle oči boje proljetnog neba
S nekoliko pjega razbacanih oko prćastog nosa
I blagom sjenom mladenačkih malja iznad usana
Čvrsto grli pušku i grlenim grohotom se smije
Dok mu se vjetar igra s nemirnim pramenom kose.
Koliko već sutra neki od nas neće biti tu
Ostat će praznina koju se ne da ispuniti
Ali o tomu će se šutjeti, duboko i glasno
Kao i uvijek do sada u sličnim prilikama
Samo će razgovori biti manje bučni i veseli
I preko nekih lica katkad će preletati sjene.
Oni kojih nema ne spominju se više
Mada ih svaki od nas nosi duboko u sebi
U srcu i duši kao utisnuti neizbrisivi žig
Ali, izustiti bilo koje od njihovih imena
Bio bi poraz pred silom ništavila i mraka
Zato se ni ona ovdje ne spominje nikad
Toj staroj ofucanoj frajli koja se zove Smrt
Treba dati do znanja gdje joj je mjesto
I pokazati da nije gospodarica naših života.
Foto: 1. DPCM/mod.gov.me
Autor: Zlatko Pinter
