Mozaik

U plejadi hrvatskih umjetnica, rijetkih, posebnih i više-manje nesretnih žena, nezaobilazno mjesto zauzima kontesa Dora Pejačević.

Rođena je u moćnoj slavonskoj grofovskoj obitelji 10. rujna 1885. u jednoj od obiteljskih rezidencija u Budimpešti. Djetinjstvo je provela na grofovskom imanju u Našicama. Tu je svjedočila raskošnim primanjima svoje majke, banove žene, njezinim pijanističkim izvođenjima, slikarijama… tu se Dora inficirala umjetnošću.

...

S dvanaest godina napisala je prvu skladbu. Kad su roditelji prepoznali kćerin talent, omogućili su joj daljnje razvijanje. Osim u Zagrebu glazbu je učila u Muenchenu i Dresdenu. No nigdje nije dobila sustavnu glazbenu poduku, na neki način bila je samouka.

Dora Pejačević odgajana je u kozmopolitskom duhu: govorila je nekoliko jezika, mnogo je putovala, svirala je violinu i glasovir, skladala je, pisala, slikala. Umjetnički talent naslijedila je od majke grofice Lille s kojom je u djetinjstvu bila vrlo bliska, a onda su se nepovratno udaljile kad je kontesa počela osjećati i pokazivati odbojnost pripadnosti aristokratskoj klasi.

Nepojmljivo joj je bilo da netko živi bez rada. Osim za umjetnost, interesirala se za politiku. Posebno u Prvome svjetskom ratu, tijekom kojeg je bila njegovateljica. Iz tog vremena njezine skladbe sadržavaju i elemente hrvatskog folklora. Ta naša wagnerijanka i poklonica Mahlerove glazbe najveću slavu doživjela je potkraj rata kada su joj simfonije, osim u Zagrebu, izveli u Beču a zatim i Dresdenu. Iako se kretala u visokim i umjetničkim krugovima, za njih je bila čudna.

A Dora se sve više povlačila u svoj svijet. S čestih putovanja uvijek se vraćala u Našice, utočište i dom. Tu joj je određena sudbina umjetnice, tu je mogla stvarati. Umrla je u trideset i osmoj godini s pedeset i osam napisanih skladbi, većinom u rukopisu.