Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

U danima smo obilježavanja Bitke za Vukovar, a upravo nekako u ovo vrijeme odvijali su se najžešći tenkovski napadi kojima su se nevjerojatnom hrabrošću odupirao ne tako veliki broj branitelja toga grada.

Suluda odvažnost slabo naoružanih vukovarskih heroja koji su samo nekoliko mjeseci prije bili obični civili, sinovi, muževi, obrtnici, rokeri ili tvornički radnici, rezultirala je tromjesečnom otporu i nezamislivo velikoj šteti koju su tijekom rujna uspjeli nanijeti monumentalnoj oružanoj sili – JNA.

Kako je to izgledalo točno na današnji dan 1991., opisao je bivši pripadnik Žutih mrava, Tomislav Orešković:

Nasmijani električar Babijaš bio je mrtav

“Jutro je svježe, dosta rose. Nakon dogovora, planiramo ići od Bosanske do nasuprot Hercegovačke kroz dvorišta i bašče iza kuća. Dolazimo do dvorišta Stjepana Babijaša (negdje sam pročitao Stefana). Kao i dosta kuća i njegova ima prostorije u dvorištu. Ulazimo i nalazimo Stjepana mrtvog na kauču, na stolu piće i neko jelo. Zločinci su pri povlačenju ubili nenaoružanog čovjeka, civila. Zaklali su ga. Svi smo poznavali nasmijanog električara Babijaša. Prekrili smo ga, a poslije smo ga odnijeli do mog auta, na nekom vratom krilu te sam ga kasno popodne odvezao u bolničko dvorište, gdje sam vidio mrtvačke sanduke i imena ljudi koji su poginuli dan ranije, a neke od njih sam poznavao. Prizor me zatekao, štrecnulo me…”

Nakon toga su se, kaže, rasporedili na pola predviđene dužine do Hercegovačke i čekali…

“Tutnjava i grmljavina je postala toliko glasna da smo se morali glasno dovikivati. Tlo se treslo, bio sam naslonjen na zid kuće koji je vibrirao. U jednom trenutku se malo smirilo. Izvirio sam oprezno prema Mjesnoj zajednici i vidio tenkove u koloni, u dvije kolone, kad sam bolje pogledao. Stali su pred raskrižjem Bosanske, Slavonske i Trpinjske. Na prvom tenku je bio podignut poklopac i gore se kočoperio neki starešina koji nas je pozivao na predaju. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, u pravcu Osijeka i malo me steglo, posvuda. Tamo sam vidio kolone tenkova do krivine, a to je dodatnih 500-600m uz ovih 200. Čak mi se činilo da su na pojedinim dijelovima u tri kolone. Provirivanje je kratko trajalo, i prošlo je od tada dosta vremena…”

Zaledio ga prizor kolona tenkova

Tomo Orešković ovaj je prizor opisao “upečatljivim” jer je uz sebe imao samo pušku, nekoliko spremnika i bombi, te nedovoljno metaka. Pomislio je da su im šanse ravne nuli. A onda je, sjeća se, počeo pakao:

“Pucnjava na sve strane fijuče. Tenkovi iza gađaju kuće, vjerojatno su i vidjeli kako izvirujemo. Više nema promišljanja već djelujemo. Prvi tenk i onda slijedeći nakon 30-50 m. Njima gužva jer se ne mogu maknuti iz sendviča, treba vremena. Mi se udaljavamo od kuća u unutrašnjost dvorišta, Marko i Andrija s ‘osama’, Ante Jurić iz Slavonskog Broda s RPGom, preko puta djeluje Turbo vod. Pišem o ljudima koje znam i koje sam gledao”, naglašava heroj Vukovara koji nakon detaljnog opisa ljudi koje pamti i situacija u kojima su se našli vrlo dramatično opisuje ranjavanje suborca i pokušaj njegova spašavanja:

Spašavanje ranjenog suborca

“Nešto je eksplodirao, digla se prašina. Ni danas nisam siguran jesi li pucali s tog tenka ili je naišao i transporter pa raspalio po nama. Sve je utihnulo, na zemlju je, ispod šljive pao Ante, u sljedećem trenutku malo dalje dijagonalno vidim da je i Siniša na zemlji u prašini. Ante ustaje i kaže da je ok, pritrčavamo drugom i vidimo da je jako stradala noga. Hvatam se za bočni džep hlača pun zavoja dok gledam tu ranu iz koje na prašinu kapa samo par kapi krvi… Želimo ga prenijeti preko Bosanske u dvorište i nositi do Mustanga ili Jadranske shvaćamo da nam puške smetaju, a Trpinjska je na pljuvomet i baš smo im na dlanu. Nemamo izbora i zabacujemo puške preko leđa i dižemo Sinišu pod pazuhe i za noge. Već su se tu stvorili ostali koji su bili okolo i pomažu. Molimo dragog Boga da nas ne skinu na tih 15-20 metara brisanog prostora. Uspijevamo utrčati u dvorište kuće u Bosanskoj i nosimo ga prema Mustangu. Shvaćamo već na kraju dvorišta da ga ne možemo tako nositi. Prvo zbog njegove konstitucije, to bi još i prošlo, ali do Mustanga ili Jadranske ima 101 žica od ograde ili za vinovu lozu. Nemamo vremena rezati ogradu. Netko predlaže ili je jednostavno skinuo vratno krilo na kojeg ga poliježemo i nosimo na ramenima. Četvorica nose jedno dvorište, preko žice druga četvorica preuzimaju i nose do slijedeće prepreke. Nosili smo ga kao štafetu, Jedino što smo morali trčati i prestići nosače te preuzeti na slijedećoj ogradi. Vijest se proširila, možda je netko i otišao po pomoć u Mustang, pa je dotrčalo dosta momaka i preuzimalo nošenje od nas, a mi smo sjeli hvatat zrak.”

Photo: 1. scrshot Dnevno.hr

Autor: Snježana Vučković

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.