Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Piše: Snježana Vučković

Godišnjica je smrti Kate Šoljić (Vukšić Donji kod Brčkog 1922. – Zagreb, 8. srpnja 2008.), majke četvorice poginulih branitelja i junakinje Domovinskog rata. Kata je gubitkom sinova Nike, Ive, Mije i Mate postala simbolom patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu.

Franjo Šoljić, unuk pokojne Kate i sin pokojnog Nike, sa sjetom se prisjetio ove velike žene koja je do smrti na plećima nosila teret gubitka četvorice sinova.

Jedina želja bila joj je pronaći sinove

“Nosila se s tim onako kako se samo mater može nositi. Ja sam otac i poznata mi je ljubav i povezanost s djecom, ali majke koje ih rađaju, posebna su kategorija”, kaže Franjo Šoljić.

“Naravno, jako teško se nosila s tim, držali su je lijekovi da bi preživjela. Sjećam se da je jednom rekla ‘doći će taj dan da ih stavim sve jedno kraj drugog, pa mogu i ja bogu na ispovijed’, pritom je mislila da može umrijeti tek kad joj pronađu sve sinove.”

Unatoč ogromnoj tragediji, hrabra Kata je poživjela “lijepe godine”.

“Unuci su joj davali snagu”

“Mi smo bili velika obitelj, no iako nas je prepolovio, ostala je unučad koja je bila oko nje i tješila je, davala joj pozitivnu energiju… Oni su joj bili motiv za dalje i da nije bilo bolesti, poživjela bi i dulje. Bila je snažna”, zaključuje unuk hrvatske majke-hrabrosti.

Najbolje o Kati mogli smo doznati iz njezina intervjua koji je objavljen još davne 1995. godine u obiteljskoj reviji Kana. Evo što je rekla o događajima nakon što je napustila zaraćeni Vukovar.

Ovako su nastradali Katini sinovi

“Zajedno s mlađom kćeri i dvoje unučadi otišla sam u Mađarsku, a sinovi i najstarija kći ostali su i sudjelovali u obrani grada. Ti su mi dani bili najteži – vrijeme sam provodila kraj telefona ne bih li saznala koju novu vijest o svojoj djeci, a u večernje sate pored televizora budno prateći svaku vijest o voljenom Vukovaru. Najmlađi sin Mato (r. 1952.) poginuo je 19. rujna 1991. pri pokušaju osvajanja vukovarske vojarne. To sam saznala tek potkraj listopada, kada sam otišla u Bosnu u posjet rodbini. Krili su od mene tu strašnu vijest i govorili mi kako su svi zdravi i čitavi… Javio mi je sin Ivo, zapovjednik u vukovarskoj policiji koji je također bio ondje, ali ga nije uspio izvući. Riječi su preslabe da opišu moju bol i osjećaje, te sam tjedan dana provela u bolnici – ne znam kako bi inače završilo. Nedugo nakon toga javili su mi kako je sin Ivo, rođen 1948. (Veliki Džo) skočio u Dunav 6. studenoga 1991. jer se nije mogao probiti iz opkoljenoga grada, a nije želio dospjeti četnicima u ruke. Nikada ništa nisam saznala o njemu, a i dandanas vodi se kao nestao. Tko zna, možda će se moj Veliki Džo ipak jednog dana vratiti”, izjavila je tada majka hrabrost.

Patnja bez kraja

Potkraj iste godine s kćeri i dvoje unučadi preselila se u Zagreb kako bi imala bolji kontakt s djecom.

“Ovdje sam ipak nekako bila bliže kući. Tu sam saznala kako su mi sina Miju (r. 1945.) odveli četnici iz njegove kuće, zajedno s još trojicom mještana. I on se vodi kao nestao. Hvala Bogu da su bar snahu i dvoje djece pustili nakon pet mjeseci. No, najviše od svega boli me što je među četnicima koji su mi odveli sina bio i naš prvi susjed Stanislav Simić. Susjedi Srbi ubili su mi i zeta Ivana Vukojevića. Najstariji sin Niko (r. 1942.) zarobljen je u borbama za Vukovar te odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu. Umro je u najvećim mukama jer su ga svakodnevno tukli i mučili do besvijesti.”

Photo: 1. scrshot Dnevno.hr

Autor: Snježana Vučković

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.