Dobro je da te zbog učinjena grijeha muči savjest . I Heroda je mučila. Ipak, ubio je Ivana Krstitelja. Zamisli kraljev rođendan. Okupili se najviši uzvanici. Vrhunac proslave pladanj s glavom sveca. Isus je za njega rekao: „Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana.“ ( Lk 7,8 )
Herod je hladni Edomac divlje krvi, amater u vjeri. Istovremeno gradnjom svetišta pokazivao je pripadnost Abrahamovu potomstvu. Razmišljao je kao i većina krštenika Katoličke crkve, teorija je jedno a praksa drugo. Volio je slušati Ivana i „… uvelike bi se zbunio,…". ( usp. Mk 6,20 ) Kraj sebe je imao fatalnu ženu. Vlast joj je bila strast. Uporna u zlu. Ivanu je htjela začepiti usta. Završetak znamo.
Imate li i vi nekoga tko vam želi začepiti usta? Toliko vas „voli“ da vas stalno mora imati na oku. Zli nas najčešće potpaljuje ondje gdje smo najranjiviji, u osjećajima. U takvim trenucima Bog dopušta da nas zli rešeta preko nekih manje dragih osoba ne bi li se konačno pohvalio kako smo svladali koračić duhovnog života. Ivan nije pružao nikakav otpor, a mi volimo uzeti pravdu u svoje ruke. Suprotno od Božje logike.
Teško je prešutjeti incest (rodoskvrnuće). Herod je odan svojoj ženi u grijehu. Lakomisleno obećanje plesačici činilo se velikodušnim, a završilo je udovoljavanjem zlu. I kćerina poslušnost majci postaje grijeh.
Gospodin osuđuje lakomislene zakletve. U starozavjetnoj Knjizi o sucima Jiftah je vođa u boju. Nesretnik je žrtvovao vlastitu kćer. Čini se da hrabrost i ludost često hodaju u paru. Jadno!
I Jiftah se zavjetova Jahvi: »Ako mi predaš u ruke Amonce, tko prvi iziđe na vrata moje kuće ususret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima, bit će Jahvin i njega ću prinijeti kao paljenicu.« … I porazi ih Jiftah.
Kada se Jiftah vratio kući u Mispu, gle, iziđe mu ususret kći plešući uza zvuke bubnjeva. Bijaše mu ona jedinica, osim nje nije imao ni sina ni kćeri.
Ugledavši je, razdrije svoje haljine i zakuka: »Jao, kćeri moja, u veliku me tugu bacaš! Zar mi baš ti moraš donijeti nesreću? Zavjetovah se Jahvi i ne mogu zavjeta poreći.« (Usp. Suci 11, 30-40)
Početkom rujna spominjali smo se Marijina rođenja ili Male Gospe. Drugačija fatalna žena. Dijete Židova Joakima i Ane, tradicionalno vjerski odgajana. „Mudri i umni„ današnjice smatrali bi je zaostalom. Bog nam je tako kreirao um da budemo povezani s njim, da mu donosimo svoje strahove, potrebe i nade. Sigurno je uživao šećući s Adamom i Evom prije prvog grijeha. Po Mariji svijet se opet vraća Bogu. Ona je naša Zvijezda jutarnja. Mi stalno nešto prosuđujemo i tako prisvajamo Božju ulogu u našem životu. Klanjamo se svome egoizmu. Marija se u prisnosti s Bogom nije s njim izjednačavala nego mu je iskazivala zahvalnost.
Foto: 1. pinterest.com, 2. femonite.com

