DUHOVNOST
Kad vođe zakažu
Uporno me nazivaju moćne telekomunikacijske kuće. Recitiraju moje osobne podatke koje ni sam nisam znao, ali eto, Bože moj, nekako su se zatekli kod njih. Mole, pričaju općim frazama, ponekad zastrašuju i uvjeravaju da su oni jedini u mome životu. Ovo je gore od braka. Mrak!
Nakon što sam davnih godina dvije godine otplaćivao tzv. akciju telefonskog priključka „Zvonko telefonko„ ,50 maraka mjesečno, moćna ekipa na vlasti prodala je našu firmu Deutsche telecomu. Rumunji su devedesetih u mojoj ulici, za sitne pare, iskopali kanale za polaganje žica. Zemlja je zakon, što jednom zakopaš, više se ne iskapa. Sve je to naše. Počivaj u miru!
Devedesetih, u malom selu na istoku najljepše zemlje na svijetu, u tri sata noću, dođoše trojica. Jedan je bio u sivom. Poznati srednjoškolski profesor iz lokalnog gradića. U pratnji moćne tajne policije. Poslao ga njegov šef, moćni poznati šerif. Postavljao je uvjete za dobivanje koncesije na zemlju mome bratu poljoprivredniku. I tako se brat, htio ne htio, učlanio u najljepšu stranku na svijetu. Povraćao je dva dana!
Iako je prošlo dvadesetak godina promijenile su se samo nijanse sive. Uvjet mojoj rođakinji za zapošljavanje u bolnici na istoku jedne jadne zemlje 2015. godine bilo je učlanjenje u istu, najbolju stranku na svijetu. Posao joj izvisio, ali ostala je član. Nikad se ne zna. Divan je to grad na Dravi.
Izraelci su imali dvadesetogodišnjeg kralja koji se oslanjao na moć, na ljudsku snagu. Prezreo je i progonio proroka Izaiju (734. god. pr. Kr.), raskinuo savez s Bogom (Jahve) i sklopio savez s bezbožnom Asirijom. Izraelci su imali kraljevstva Judeju i izrael. Tekst nalazimo u starozavjetnoj drugoj Knjizi o kraljevima.
Sedamnaeste godine vladanja Pekaha, sina Remalijina, postade judejskim kraljem Ahaz, sin Jotamov. Ahazu je bilo dvadeset godina kad se zakraljio, a kraljevao je šesnaest godina u Jeruzalemu, ali nije činio što je pravo u očima Jahve, Boga njegova, kao što je činio predak mu David. Živio je poput izraelskih kraljeva i sâm je proveo svoga sina kroz oganj po gnusnom običaju naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima. Prinosio je žrtve i kâd po uzvišicama i brežuljcima i pod svakim zelenim drvetom. (2 Kr 16, 1-4)
Ubio je svoga sina na žrtveniku prikazujući ga asirskom bogu. Kralj-sramota za židovski narod. Bog mu daje šansu, želi mu dati znak, a on, u svojoj lažnoj skromnosti, odbija. Kad vođe zakažu Bog uzima stvar u svoje ruke. Iako su Bogu okrenuli leđa On „ dolazi k njima, objavljuje svoju ljubav i dobrotu, utjelovljuje se u Emanuelu, najavljuje mesijansko kraljevstvo mira, sreće i blagostanja „. Izaija je izrekao značajno proroštvo:
Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori:
»Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 10-14)
U mojoj zemlji živi puno sterilnih katolika. Redovito su dezinficirani od stvarnosti. I redovito se nikomu ne zamjeraju. Bože, sačuvaj da netko o njima pomisli što loše. Razapet će ih novinari. Kao katolik uopće nemam problema. Ako moj biskup ili župnik moraju misliti za mene, onda ja nemam mišljenje.
Sve velike civilizacije i carstva zbrisani su s lica zemlje, a mali izraelski narod opstao je, unatoč čestim stranputicama. Vraćali su se Bogu tek kad ih je prepustio nevolji. Takvi smo mi smrtnici, dok nas ne udare po prstima ne budimo se. Samo vjera spašava, nepobjediva sila koja pobjeđuje svijet i njegove moćnike. Crkva stalno proročki poziva:
„Stoga je i opravdano govoriti o tri razine oslobođenja u Kristu: oslobođenje od društvenih stanja potlačenosti i marginalizacije koje mnoge prisiljavaju živjeti u uvjetima koji su protivni volji Božjoj; potreban je, nadalje osobni preobražaj po kojemu živimo život djece Božje oslobođeni svakog ropstva i od grijeha koji je uvijek stalna zapreka prijateljstva s Bogom i s drugim ljudima (usp. EN, 21).“
Pravi caritas nije davanje suviška, „već stvaranje pravednog društva u kojem neće biti velikih podjela na povlaštene i ugrožene„.
Pokojni brazilski kardinal, nazvan crvenim biskupom, Helder Camara rekao je: “Dok sam govorio da treba pomagati siromasima, smatrali su me svecem, ali kad sam počeo pitati zašto postoje toliki siromasi, tretirali su me kao komunistu“…On je prvi započeo sustavnu kritiku, teološku i političku, neoliberalizma, tj. te nove forme kapitalizma koja se i kod nas nametnula kao jedina opcija…Za papu Franju siromaštvo, hrabro svjedočenje evanđeoske jednostavnosti bez moći i povezivanje uz moć, čini se postaje program djelovanja. Papu, navodno, ne vole hrvatski biskupi.
Još uvijek su tu telefonske žice, ali sada iznad glave. Linija stalno puca. U ulici imamo puno više priključaka a ista količina parica, tj. priključnih mjesta. Lani su limeni sandučić zamijenili plastičnim. Raspao se. A tko ne bi.
Čeznem za vremenima kad Albanci nisu smjeli nositi hlače na trapez u vrijeme svoga ljubljenog vođe Envera. Pri blagoslovu obitelji svećenik me šaljivo pozdravio: „Smrt fašizmu!„ Kao iz topa uzvratio sam: „Sloboda narodu„ Nadodao je: „Vidi se tko je dijete komunizma!„ Ništa mu ne zamjeram. Bio je umoran i promrzao, kao i ova zemlja.
Foto: 1. carpescriptura.com
