UCM

Usprkos i unatoč svemu, ustrajava se na mitskoj matrici

 Brojke, nažalost, govore kako je u kosovskom sukobu (od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine - ne računajući žrtve NATO udara) tamo stradala ukupno 13.421 žrtva rata, od čega su 10.533 Albanci (78 %), 2.238 Srbi (17 %), 126 Romi (1 %), 100 Bošnjaci (1 %) te 424 ostali. (Prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, objavljenim 2008. godine i kasnije; vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Rat_na_Kosovu).

 Ali, to nema nikakvog značenja kad je u pitanju srpska propaganda i instaliranje poželjnih "istina". U Srbiji se u tom smislu nastavlja utabanim stazama, uz pomoć provjerenih metoda ispiranja mozga koje su svoju djelotvornost već pokazale u proteklim desetljećima.

 Analiza medija u Srbiji koju je proveo Centar za primenjenu istoriju u Beogradu 2020. godine, zaključuje kako je "bitka za Košare" najzastupljeniji medijski sadržaj u Srbiji, a navode i razloge zbog kojih se ovaj mit nastoji stvoriti i osnažiti:

"Izveštavanje medija je zanimljivo zato što i u slučaju Košara dosledno odražava mitove oko kojih se organizuje nacionalistički autoritarizam u Srbiji još od devedesetih: sudbinska viktimizacija Srba, strah, ugroženost i okruženost neprijateljima. Ono što se može uočiti je da se interpretacije istorijskih događaja i u ovom slučaju, poklapaju sa zloupotrebama istorije koje su u javnosti korišćene u propagandne svrhe za raspirivanje straha i mržnje prema drugima tokom više od 30 godina…Međutim, poslednjih godina sve je izraženije pomeranje fokusa sa viktimizacije na heroizaciju ratova i to posebno kada je u pitanju sukob na Kosovu. Taj proces je upadljiv baš na primeru narativnog uobličavanja borbi na Košarama, kao jednog od najvažnijih momenata državne politike sećanja koje prati i značajno ulaganje resursa u različite vidove memorijalizacije."

(Vidi: https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/kosare-najzastupljenije-u-provladinim-medijima/)

 Srbi su kao narod još uvijek ujedinjeni u poricanju zločina (dakle, ne samo oni u Srbiji), a glasovi koji se tomu protive malobrojni su i suviše slabi da bi se čuli. Laž, izvrtanje i potiskivanje istine, ignoriranje stvarnosti i činjenica, posvemašnja inverzija povijesti i njezino "usklađivanje" s poželjnim obrascima su ono što ih i dalje drži poput sidra u tom svijetu fikcije u kojem su uvijek i jedino oni "u pravu" a svi drugi "u krivu". Cijeli svijet se "urotio" protiv "nebeskog naroda", ali on ne posustaje, nego nastavlja svoju "pravednu borbu za krst časni i slobodnu zlatnu".

 Na jednoj strani "mučenička", "bezgrešna", "krotka", "miroljubiva" i "od Boga odabrana" nacija koja se teži identificirati sa Židovima kako bi izazvala sažaljenje svjetske javnosti, a na drugoj junački soj koji ne zna za milost kad je u pitanju "interes nacije" (sjetimo se samo Bećkovića i njegovih stihova o "vučjem narodu"). Srbi su (gledano iz vizure nacionalnih fanatika) pripadnici jedne "posebne", "privilegirane" ljudske vrste i kao takvi unaprijed su izuzeti od svake krivnje - "Srbin ne može da počini zločin", što god radio i kako god se ponašao, jer on uvijek vodi samo "pravedne ratove" i "ispunjava volju Božju", pa i onda kad osvaja, napada druge, ubija, ruši, pali, pljačka, protjeruje, siluje (!?). Ako je u jednom narodu masovno rašireno uvjerenje kako on kao "izabran" ima posebna prava i da stoga (kad su njegovi interesi u pitanju) nije obvezan poštivati nikakve civilizacijske norme i načela pa i prava drugih i kad se uz sve to već stoljećima kao kolektivitet uglavnom ponaša tako da "smisao ne uzima kao nužan uslov svog postojanja" (kako je govorio Zoran Đinđić), to je onda već ozbiljan problem.

 Dok god kod naših istočnih susjeda bude prevladavala ta vrsta "logike" po kojoj sami sebe svrstavaju među "izabrane narode" ("nad-naciju" ili "nad-rasu") s posebnim pravima, nema mogućnosti izlaska iz začaranog kruga fikcije, mitomanije i megalomanije, što je - htjeli mi priznati ili ne - latentna ali trajna i sasvim realna opasnost po mir u jugoistočnoj Europi.

- KRAJ -